Prošle nedjelje gotovo 80 posto mađarskih birača izašlo je na birališta kako bi donijelo najodlučniji demokratski pravorijek u povijesti zemlje. Stranka Tisza Pétera Magyara osvojila je ustavnu većinu, okončavši šesnaestogodišnju vladavinu Viktora Orbána. Tri sata nakon zatvaranja birališta, Orbán je priznao poraz uz neočekivanu dozu dostojanstva. Mađarska je gromoglasnim “da” odgovorila na pitanje može li se kompetitivni autoritarni sustav poraziti na glasačkoj kutiji.

Geopolitičke posljedice su trenutačne. Sustavno korištenje veta u Europskoj uniji kao političkog oružja od strane Mađarske će prestati. To uključuje blokiranje pomoći Ukrajini, odgađanje sankcija Rusiji i potpunu opstrukciju proširenja EU-a. Približno 90 milijardi eura financijske pomoći EU-a Kijevu, koju je Budimpešta držala kao taoca, sada može krenuti naprijed. NATO gubi nepouzdanog saveznika i na njegovo mjesto dobiva voljnog partnera. Vladimir Putin gubi glavni alat na koji se oslanjao kako bi podijelio Europu iznutra. Prvi put u desetljeću, EU može funkcionirati bez stalnog remetilačkog faktora za stolom.

Demokratski svijet s pravom slavi. Rezultat izbora u Mađarskoj snažan je udarac populističkim autoritarcima diljem svijeta. No, sada počinje onaj teži dio. Može li Mađarska obnoviti funkcionalnu demokraciju iz ruševina sustava koji je metodički šupljen iznutra? To je pitanje važno daleko izvan granica Budimpešte.

Rijetki presedani

Za ovo postoji malo presedana. Iako su politolozi proveli desetljeća proučavajući kako demokracije umiru, postoji daleko manje stručnih radova o tome kako one ponovno oživljavaju. Poljska obnova iz 2023. nudi najbližu paralelu, no čak i tu postoje važne razlike: Tuskova koalicija naslijedila je sustav koji je bio zarobljen osam, a ne 16 godina, i on nema odriješene ruke za radikalne promjene jer trenutačno vlada bez supervećine. Magyar nasljeđuje zemlju u kojoj je ustav mijenjan kako bi služio jednoj stranci. Pravosuđe je bilo popunjeno na svim razinama; javni mediji pretvoreni su u propagandni aparat, a glavnog tužitelja, predsjednike sudova i državni ured za reviziju ručno je odabrao odlazeći režim s mandatima osmišljenim da nadžive jedne izbore.

Iskustvo Poljske nudi i upozoravajuću lekciju. Tuskova vlada brzo je povukla poteze po pitanju neovisnosti pravosuđa i javnih medija, ali se suočila s optužbama da demontiranje iliberalnih institucija nosi rizik repliciranja metoda koje su ih i stvorile. Dilema je stvarna. Kako revidirati autoritarni sustav bez pribjegavanja metodama koje su protivne vladavini prava? Magyarova supervećina daje mu moć da poništi ono što je Orbán izgradio, ali ona je i iskušenje. Legitimitet demokratske obnove ovisi o tome hoće li se ona doživjeti kao obnova ili kao osveta.

Četiri izazova odmah će testirati tu ravnotežu. Prvo, Mađarskoj je potreban novi ustav. On bi trebao biti sastavljen i usvojen kroz uključiv, konzultativni proces s građanima i civilnim društvom. Orbánov je bio ustav dizajniran za učvršćivanje moći. Njegova zamjena mora biti dizajnirana za njezinu disperziju.

Drugo, mora se vratiti neovisnost pravosuđa. Ustavni i Vrhovni sud moraju se rekonstituirati jer ih je Orbán popunio lojalistima čiji mandati traju godinama u budućnost. Nova vlada mora uspostaviti transparentan i autonoman proces odabira sudaca, onaj koji je trajno izoliran od stranačkog utjecaja. Rekonstitucija sudova također će zahtijevati uspostavu prave ravnoteže između odgovornosti i pomirenja. Smjernice zemalja koje su prošle kroz demokratske tranzicije ovdje su poučne. Vjerodostojna odgovornost je ključna, ali mora biti utemeljena na zakonu. Suci koji su omogućili institucionalnu zloupotrebu trebali bi se suočiti s posljedicama kroz transparentne postupke. Oni koji su časno služili ne bi trebali biti podvrgnuti općim čistkama.

End-to-end model

Dostupnost bez čekanja: novi standard konkurentnosti u zdravstvu

ne biraju metu

Napad može doći bilo kada – jeste li spremni na najgori scenarij?

Treće, javni mediji, koji su postali glasnogovornici Orbána, trebaju novi model upravljanja. Moraju biti hermetički zatvoreni od političkog pritiska, bez obzira na to tko je na vlasti.

Konačno, vlada mora demontirati pravnu arhitekturu koju je Orbán podigao kako bi ugušio neovisni građanski život. Tijekom 16 godina, njegova je vlada usvajala zakone modelirane prema ruskom zakonodavstvu o “stranim agentima”. Oni su nametnuli opterećujuće zahtjeve za izvještavanje nevladinim organizacijama i stigmatizirali ih kao agente stranog utjecaja. Regulatorna tijela korištena su kao instrumenti uznemiravanja. Sveučilišta su istjerana iz zemlje. Civilno društvo sustavno je ciljano kao državni neprijatelj. Nova vlada mora brzo djelovati kako bi ukinula te zakone i vratila uvjete u kojima neovisne organizacije mogu slobodno djelovati.

Orbánov pad – upozorenje

Međunarodna zajednica također ima obveze. Mehanizam uvjetovanosti vladavinom prava EU-a odigrao je ulogu u Orbánovu porazu kroz zamrzavanje 17 milijardi eura ključnih sredstava za Mađarsku. Ta bi lekcija trebala oblikovati način na koji EU pristupa demokratskoj eroziji drugdje. Unija sada mora hitno djelovati kako bi oslobodila ta sredstva dok Mađarska ispunjava svoje reformske ciljeve. To bi trebalo biti upareno s tehničkom pomoći za neovisnost pravosuđa i provedbu antikorupcijskih mjera.

Cijena neuspjeha u podršci mađarskoj tranziciji mjerit će se porukom koju ona šalje svakom građaninu koji odvaguje vrijedi li borba za demokraciju truda. Ostale države članice EU-a trebale bi ponuditi potporu i tretirati mađarsku tranziciju kao zajednički europski projekt. SAD se također moraju konstruktivno angažirati. Poštivanje volje mađarskog naroda ključno je za snažan transatlantski odnos. Novo mađarsko vodstvo jasno je dalo do znanja da želi dobre odnose s Washingtonom, bez obzira na to tko sjedi u Bijeloj kući.

Ono što se dogodilo u nedjelju bilo je izvanredno. Zemlja koja se nekoć smatrala globalnim primjerom demokratskog propadanja sada služi kao model za njezino ponovno rađanje. Lekcije mađarske transformacije sežu daleko izvan njezinih granica. Za svjetske kompetitivne autoritarce – od Washingtona do Ankare, od New Delhija do Beograda – Orbánov pad je upozorenje da zarobljene institucije, instrumentalizirani mediji i prekrojene izborne karte mogu kupiti vrijeme, ali ne mogu unedogled prikrivati jaz između propagande i proživljenog iskustva ljudi.

Kada se bolnice urušavaju, inflacija grize, a korupcija obogaćuje nekolicinu povezanih, birači na kraju kazne odgovorne – i nikakav broj izmišljenih neprijatelja ne može zauvijek preusmjeriti taj gnjev. Sve dok ljudi mogu slobodno glasati, promjena je moguća. Demokratski pokreti posvuda trebali bi se ohrabriti.