Rekordni profiti banaka, rast kamata i sve teži put do stana teme su s o kojima je u podcastu “Poslovni svijet s Ilijom Jandrićem” govorio Christophom Schöfböck, predsjednik Uprave Erste banke u Hrvatskoj.

Kako tako dobro govorite hrvatski jezik? Koliko ste već dugo u Hrvatskoj?

Ovdje sam već 14 godina, od 2011., dakle, dugo. Vrlo jednostavno, sviđa mi se raditi i živjeti u Hrvatskoj, a jezik sam učio privatno i poslovno. S kolegicama i kolegama u banci, kojih ovdje u Hrvatskoj imamo oko tri tisuće, govorimo uglavnom hrvatski, i tu nema puno izbora. Mislim da je normalno da kad se netko preseli u drugu državu, nauči i govori jezik te države.

Zanimljivo jer ipak smo u vremenu kad je engleski postao ‘lingua franca’ i malo tko će se truditi naučiti govoriti neki manji ili drugi jezik?

Najprije, hrvatski nije mali jezik. Nadalje, mislim da je to i pokazivanje respekta prema kulturi, državi i ljudima s kojima radite, bilo da su to naši zaposlenici, klijenti ili prijatelji. Dakle, nije pitanje trebam li ga znati. Ali, u pravu ste što ste tiče engleskog, pogotovo u poslovima koji se odvijaju online, poslovnom svijetu, na međunarodnim konferencijama… Uglavnom se sve odvija na engleskom, ali ipak mislim da je za živjeti održivo potrebno znati lokalni jezik.

Kažu stranci da je teško naučiti hrvatski jezik.

Nije bilo jednostavno, ali ide. Imate li motivaciju i ako to želite, svatko tko se preseli i odluči ovdje živjeti, može.

Erste banka s trećom pozicijom na hrvatskom tržištu banaka i dalje bilježi rast dobiti, kredita, depozita… Što je glavni motor tog rasta?

U našem to je slučaju rad s klijentima – koji nam je na prvome mjestu. Banka smo koja pokušava dugoročno razviti partnerski i poslovni odnos s klijentima. To je, unatoč svim izazovima koje imamo, glavni recept našega rasta, a rastemo organski. Iz godine u godinu uvijek malo, ali svake godine uz to pokušavamo stvarno raditi s klijentom na najbolji način, uspijevamo akvizirati nove klijente – u korporativnom svijetu, ali i među građanima.

Je li 2024. bila vrhunac ciklusa za banke ili očekujete još takvih godina?

Teško je reći jer mi nismo drugo nego ogledalo gospodarstva u Hrvatskoj. Ako gospodarstvo ide u dobrom smjeru, onda se i financijski sustav dobro razvija. Ogledalo smo naših klijenata. Kad njima ide dobro, onda je i banci dobro. Istina je da je u 2024. godini bila na toj razini još veća neto dobit, a prošle smo godine sačuvali tu razinu, što smatramo velikim uspjehom. I mi imamo velike izazove sa svim troškovima jer svim firmama i korporacijama u Hrvatskoj rastu. S druge strane, marže koje imamo polako i blago, ali konstantno padaju. Dakle, s jedne strane imate pad postojećih prihoda i rast troškova, pa kad uđete u te škare, to i ne izgleda tako dobro.

Ali, uspjeli smo, uglavnom zbog rasta baze klijenata, sačuvati razinu profitabilnosti koju imamo. Nama je uvijek bitan KPI, odnosno, cilj zadovoljstva klijenata koji se nezavisno mjeri kroz CSI indeks, dakle, ne mjerimo sami. Uspoređujemo se s konkurentima, a meni i mojim kolegama u banci to je jedan od najvažnijih KPI-ova. Cilj nam je da po tome svake godine budemo broj jedan. Ako nismo, ne ispunjavamo KPI. Posljednjih pet do sedam godina uvijek smo uspijevali, taj indeks je uvijek nešto malo viši nego kod konkurenata.

Zašto kamate na kredite rastu tako brzo, a na štednju tako sporo?

To su dvije stvari povezane, s tim da kod kredita gledate kreditni rizik klijenata, dok depoziti prate međunarodno tržište. U načelu, to paralelno raste, a u Hrvatskoj imamo jedan od najnižih kamatnih okvira u Europskoj uniji. Prije deset godina bilo je drukčije, Hrvatska je s lošijim rejtingom imala i veće kamate. U međuvremenu smo došli do, što se tiče građanstva, ne samo jednog od najnižih kamatnih okvira u Europi, nego i na svijetu. Malo tko to zna, ali kad na razini Unije gledam uvjete za stambene kredite, ne samo Erste banke, već cjelokupnog bankarskog sustava, na razini smo kakve nema nigdje u EU.

Koliko se sada kreću kamate na stambene kredite?

Plus-minus oko tri posto. Ali, glavna razlika u odnosu na druge zemlje je što je to fiksno, ne samo na nekoliko godina, kao u Austriji i Njemačkoj, već imamo proizvod koji je fiksan do dospijeća, 20, 25 godina… Takav proizvod nema nitko u Europi, a koliko ja znam, ni na svijetu. I tu smo još s jednim od najnižih i najsigurnijih okvira što se tiče kamatnih uvjeta. Mislim da će s obzirom i na geopolitičku situaciju, ali i pritisak Europske središnje banke te međunarodnih spreadova, to ići malo prema gore, ali to za naše klijente koji imaju fiksiran kredit ne treba biti razlog za brigu.

Ali, kamate na štednju su zanemarive, nekih 0,1 do 0,2 posto. Kad uzmete inflaciju, ona se ne isplati. Zato ljudi kupuju nekretnine.

Djelomično je možda tako, ali djelomično nije. Imamo avista depozite koji se mogu podići svaki dan. Kamate su tamo minimalne, i svugdje je tako u Europi. No, potičemo ljude i da razmišljaju o tome što je najpametnije za oročenje. Nekim ljudima je potreban novac, ali ako ne treba, onda postoje različiti instrumenti. Zato treba to malo šire gledati. Proizvoda ima različitih, a depozit nije uvijek najpametniji na dulji rok ako biste željeli štedjeti. U posljednje je vrijeme u Europi puno fondova koji se razvijaju, ETF-ova, na stotine različitih proizvoda. Treba malo raditi na tome da ljudi dobro razumiju i rizike i profitabilnost takvih proizvoda koji su dugoročno pametnije rješenje nego oročenje.

Koliko je inflacija problem za štednju? Sad nam je to vidljivije kad zarađujemo i štedimo u eurima. Ako je godišnja inflacija 4,8 posto, onda nam i pojede dosta toga što štedimo.

Da. Nama bankama to najveći problem stvara za kredite koje nudimo. Spomenuo sam kamatne stope za stambeni kredit koje su oko tri posto, a vi ste spomenuli inflaciju koja prelazi tri, pa i četiri posto, što znači da realnog kamatnog prihoda za takve kredite nema. S tih tri posto imamo negativan prihod od toga, no, unatoč tome, to je ipak bitan proizvod koji će se i dalje nuditi. Ali, i veliki izazov jer ne možemo zaraditi realno od kamate od kredita, a imamo kreditni rizik. Hvala Bogu što je Hrvatska u posljednje vrijeme po kreditnom riziku među najboljima u Europi. Zato je i zbog inflacije važno da ljudi razmišljaju kako pametno uložiti ako imaju slobodna sredstva na dulje vrijeme, a to nije uvijek depozit.

Vidimo da svake godine cijene stanova rastu sve više i odlaze u nebo, čuju se i nevjerojatne priče o kvadratu za 7000 eura na Trešnjevci. Je li tržište nekretnina u Hrvatskoj malo i precijenjeno?

Teško je reći. Znam da se u Hrvatskoj jako voli razgovarati o nekretninama. I drugdje, ali rijetko gdje kao ovdje. Čini mi se da je svakom Hrvatu bitno imati svoja “četiri kvadrata”. Apsolutno podržavamo taj stav i nudimo povoljne stambene kredite. Međutim… U Hrvatskoj stanovi nisu samo alat za život, već i za ulaganje, i to je jedan od razloga što su cijene skočile. Drugo, treba malo razlikovati koje su realno cijene na određenomu mjestu. Spomenuli ste šest, sedam tisuća na Trešnjevci, ali to nije tamo prosjek. Tamo je vjerojatno prosjek oko četiri tisuće, što je opet prije deset godina bilo nezamislivo. Uvijek gledamo na premium novogradnju, što kupuje 20 ljudi u cijelom Zagrebu, dakle, nije realno.

Godinama pokušavam objasniti da ima mjesta za nešto što se zove priuštivo stanovanje, što je model vrlo popularan u Beču, gdje je stotine tisuća stanova u takvom modusu. Što to znači? Vlasnik je često ili grad ili neka kooperativa, a oni dugoročno iznajmljuju te stanove po cijenama koje su ispod slobodnog tržišta. Postoji model kako to razviti, a u Hrvatskoj najmanje dvije godine razgovaramo da to ima smisla, barem u velikim gradovima. Za dio populacije ima smisla – ne ići odmah u kupnju stana, nego u kvalitetan i dugoročan najam koji mora biti siguran. Model koji sada vidimo u Hrvatskoj vrlo je limitiran. Dakle, nije priuštivo stanovanje samo to da netko dobrovoljno da svoj stan za dugoročni najam.

Samo Erste Grupa u Beču je gradila više od deset tisuća stanova za priuštivo stanovanje te ih dala u dugoročni najam. Nudili smo politici isti takav model javno-privatnog partnerstva, ali u zakonu to, nažalost, nije prihvaćeno. Vidim to čak kao uvod u temu. Očigledno se Vlada odlučila ići korak po korak, a mi smo htjeli malo širi pristup jer smo dokazali da to u Beču jako dobro funkcionira. Dio populacije bi se vrlo rado preselio, srednji sloj sigurno bi imao interes ući u takve stanove. U Beču nije neuobičajeno da netko i cijeli život provede u takvim stanovima, a slobodna sredstva onda koristi za nešto drugo.

Zakonom se predviđalo da se u nekom trenutku otkupi stan, a da najamnina koja je do tada plaćana bude uračunata. No, tu se spominjalo i stanove od 18 kvadrata.

Prvo to, a onda još u konačni zakon, koliko znam, nije išla ni ta mogućnost otkupa. Dakle, to je stvarno pilot-projekt. Nadam se da će profunkcionirati jer ima potencijala.

Vidite li rizik da građani budu prezaduženi u idućih nekoliko godina?

Takve smo situacije imali prije 15 godina, u vrijeme posljednje velike krize, kad su firme bile djelomično prezadužene. Mi smo to platili velikim udjelom loših plasmana – u bankarstvu je to bilo dvoznamenkasto, do 15 posto. To je neviđeno. U međuvremenu se taj postotak jako, jako smanjio, gospodarstvo je puno zdravije i u ovom trenutku zato ne vidim rizik prezaduživanja. Banke su opreznije u odobrenju kredita, a ukupno smo na udjelu lošeg plasmana za firme na ispod tri posto, što je vrlo nisko za korporativce i slično za retail. To je niže nego u Austriji.

Koliko aktualne geopolitičke krize utječu na stabilnost bankarskog sustava?

Radimo dosta analiza, scenarija. Ne samo sada, nego inače, ali posebno sada. Na energetiku će ovo što se sada događa sigurno imati utjecaj, a financijski sustav u Hrvatskoj je sada vrlo stabilan. To je jedna od prednosti našeg sustava. Hrvatska je u puno povoljnijoj situaciji od mnogih drugih zemalja. Zašto? Nemamo velikih tvornica gdje su cijene energenata vrlo važne. Drugo, naš turizam je fokusiran na emitivna tržišta koja su vrlo blizu – Njemačka, Austrija, središnja Europa, Italija… Dakle, to što nema industrije pretvorilo se u kratkoročnu prednost. I treće, spomenuo sam visoko kapitaliziran financijski sustav, gledajući i uspoređujući s drugim tržištima unutar Grupe. Za financijski sustav ne vidim rizik, ali vidim utjecaj koji se može dogoditi, ovisno, naravno, o tome koliko će sve to dugo trajati. Cijene energenata i sirovina već su sada veće, a da se sutra otvori Hormuški tjesnac, one će mjesecima ostati povišene, a to će utjecati na inflacijsku stopu i u Hrvatskoj.

Je li hrvatsko gospodarstvo danas otpornije nego prije desetak godina?

Znatno otpornije, pogotovo firme. Mi smo banka srednjih i malih firmi, svaka četvrta u RH radi preko naše banke i možemo zato vidjeti što se događa. Prije deset godina firme su financijski bile puno slabije, zaduženije i imale su puno manje vlastitog kapitala. Danas je situacija sa strane privatnih firmi mnogo stabilnija, ali i država se uspjela dosta fiskalno konsolidirati. Zaduženost države u odnosu na BDP sada je na razini 56 posto, a Austrija je na blizu 80 posto. Dakle, značajno je zaduženija relativno u odnosu na veličinu gospodarstva. Prije deset godina bili su i puno veći sustavni problemi, od brodogradnje do krize Agrokora. Sve su te stvari sada riješene ili puno stabilnije, stavljene na zdrave noge.

Što bi za banke u Hrvatskoj bio crni scenarij?

Mi se moramo pripremiti za crni scenarij, a najviše rizika sad vidim sa strane vanjskih promjena. Jesmo otporniji nego prije, ali smo i ovisni o događanjima vani. Ako je velik šok u Njemačkoj, naravno da je to velik problem i za nas. Ako neka firma više ne može prodati svoje usluge, onda nam je to problem. Najveći šokovi sada dolaze izvana, ne iznutra.

Je li recesija realna tema?

Teško je reći, ali zasad je ove godine u Hrvatskoj ne predviđamo. Prognoze su malo smanjene zbog rata na Bliskom istoku, ali i dalje smo na razini 2,5 posto realnog rasta, što je među najvišima u EU. Lani smo imali više od tri posto i to još osigurava dobar razvoj hrvatskom gospodarstvu. Ne vidim opasnost od recesije za ovu godinu, nadam se da će tako i ostati.

Kako politika utječe na bankarski sektor u Hrvatskoj?

Itekako može utjecati, a uglavnom to ide preko regulative koja je važna tema i na razini EU-a jer se dosta u posljednje vrijeme razgovara o kompetitivnosti. Slažem se da imamo možda i previše regulative, i Hrvatska i EU. Za povećanje konkurentnosti potrebno je smanjiti reporting guidance, dakle, izvještavanje. Velike kompanije, a banke još više, mnogo vremena i resursa troše samo na pripreme izvještaja i usklađenost. Naravno da je bitno imati regulativu koja daje jasan okvir te sigurnost sustava, ali sve što ide preko toga koči razvoj i inovacije.

Kako balansirate između regulatornih zahtjeva i želje za brzim razvojem i inovacijama?

Ne možemo balansirati, već moramo ispuniti te zahtjeve pa i radimo na tome. Puno naših ljudi bavi se potpuno ili djelomično usklađivanjem s tisućama postojećih regulativa. Uspijevamo nekom inovacijskom energijom raditi i na drugim stvarima. Uveli smo u banci tzv. agilni sustav koji omogućuje da timovi IT-a i biznisa rade zajedno i razviju nešto za dalje. Prije nekoliko godina imali smo čak i interni startup. Mislim da to nijedna banka još nije radila. Taj interni startup stvorio je proizvod Keks Pay, koji danas ima gotovo 600 tisuća korisnika. Nedavno smo ga outsourcali.

Kako gledate na inicijative da se dobit banaka dodatno oporezuje?

Moram priznati da u posljednje vrijeme u Hrvatskoj tako nešto nismo čuli. Već plaćamo svake godine jako puno poreza. Ako se dobro sjećam, samo od naše banke prošle godine smo gledajući sve poreze u državni proračun uplatili oko 100 milijuna eura. Istina je da to znači da smo i zaradili, ali i naši zaposlenici koji su dobili svoje plaće i plate svoje doprinose i porez također tu sudjeluju.

Spomenuli ste da ste izdvojili Keks Pay u zasebnu tvrtku. Bilježite znatan rast digitalnih korisnika – mislite li da će s vremenom fizičke poslovnice nestati?

Mislim da neće, ali mi radimo ono što naši korisnici, klijenti traže. Nova generacija sve želi odmah, po mogućnosti, besplatno i na smartphoneu. To smo omogućili preko Keks Paya. Mi to zovemo bank-agnostik, a omogućili smo svima, i onima koji imaju račune u drugim bankama, da mogu te aplikacije besplatno koristiti, kao i za prijatelje, ali i da se mogu time služiti za plaćanje digitalnih računa poput Holdingovih, parking računa, čistoće… Od 600 tisuća korisnika, 70 posto nisu klijenti Erste banke. Ne inzistiramo, slobodan izbor. Mislim da je to pametna stvar za grad.

Gdje više zarađujete – na tradicionalnom bankarstvu ili digitalnim uslugama kao što je Keks Pay?

Keks Pay je usluga koja najviše pridonosi inovacijskoj snazi i reputaciji banke, čak bih rekao i da je to bankin marketing. Ne možete puno zaraditi ako je usluga besplatna. No, smatramo to dugoročnom strategijom. Imamo model gdje imamo vrlo malu naknadu za infrastrukturnog partnera – grad ili firmu koja nudi tu uslugu. Dakle, apsolutno puno više i dalje zarađujemo tradicionalno.

Može li neka big tech kompanija poput Googlea ili Applea ugroziti banke?

Na dugom štapu – teoretski može. Mislim da su banke i zbog pritiska fintecha i drugih tehnologija i same postale vrlo fleksibilne nudeći usluge poput Keks Paya. Ne zaboravimo da imamo i digitalni račun koji zovemo George pa ukupno imamo više od milijun digitalnih korisnika u Hrvatskoj. To je značajno. Dakle, banke su dosta počele nuditi digitalne usluge, a mislim da ima i pritiska i prostora za još dalji razvoj. Uvjeren sam da smo bolji od Googlea po tom pitanju, a možemo biti fleksibilni jer kao lokalna banka možemo se prilagoditi lokalnom tržištu. Nikakav Google nikad neće doći u Hrvatsku i prilagoditi svoju uslugu po tome što treba građaninu Zagreba ili slično, a mi to radimo.

Umjetna inteligencija ulazi u sve biznise, a kako u bankarstvu mijenja način upravljanja rizicima, operacijama i korisničkim iskustvom?

Dosta će promijeniti, već je zapravo i počela mijenjati, ali smo tu tek na početku. Uveli smo neke modele umjetne inteligencije u neke naše sustave, primjerice, kao pomoć našom prodajnom timu oko adekvatne ponude, kao i njezina tajminga za klijente, naročito u korporativnom svijetu. Pomaže i pri izračunavanju kreditne sposobnosti, ali to su sve neki počeci. Formirali smo nedavno AI lab koji ima koordinacijsku funkciju sa zadaćom da sve aktivnosti na tom području koordinira, pojača ili proširi neke nove modele. Mislim da svi još, pa i građani, kad govorimo o umjetnoj inteligenciji, koriste research modele, a ne puno više. AI može promijeniti poslovne modele, ne samo banaka, jer tu se onda radi o end-to-end procesu.

Jesu li dovoljno razvijeni agentski AI modeli da bi sve to preuzeli?

Mi smo na početku. To je hype tema, ali ne samo za sada, već hype tema koja će ostati i svakako će promijeniti neke strukture. Na prvu se mnogima činilo da odmah može zamijeniti kontakt centar, ali ne… AI može neke standardne stvari dobro odraditi, a čim su malo kompleksnije, to ne funkcionira dobro – ili funkcionira 80 posto, što ne možemo ponuditi. AI ulazi u procese korporacija i bit će to izazov za development i programiranje.

Kako se banke nose s rastućim prijetnjama kibernetičke sigurnosti? Vidimo da nas i same obavještavaju o tome.

Vrlo ozbiljna tema. Na početku je najveći problem bila digitalna pismenost društva, mnogi nisu znali ili ni sad ne znaju da se događaju napadi, a da se oni vrlo često ne događaju u banci, već kod krajnjeg korisnika, odnosno klijenta. Zato je vrlo bitno da mi iz banaka, ali i druge institucije, stalno informiramo o tome. Dosta ulažemo u to, morat ćemo i u budućnosti, a započeli smo nedavno u banci projekt Cyber Guardian u koji se uključila i Europska unija. Riječ je o izgradnji operativnog centra kibernetičke sigurnosti u Zagrebu. Nedavno smo to završili, ali to je samo jedan korak u smjeru jačanja sigurnosti. Nas će ta tema, nažalost, pratiti i u budućnosti i morat ćemo konstantno u tu svrhu ulagati. To nije lokalni problem.

Koliko je u bankarstvu ESG stvarna promjena, a koliko stvar PR-a i imidža?

Bitna je to tema. Više volim riječ održivost, nego pojam ESG koji u posljednje vrijeme sve više prevodim kao “environment, security and governance” jer je sigurnost postala važna tema. Cijeli proces našeg poslovanja pokušavamo voditi u smjeru dugoročne održivosti – i u smislu resursa koje koristimo, ali i samih poslovnih modela. Želimo dugoročan rad s klijentom i želimo da je klijentu bolje. Kratica mi je manje bitna, ali radi se na tome, radimo na zelenoj tranziciji koja se nastavlja, možda s manjom brzinom i drugim prioritetima, ali ide dalje.

Što zelena tranzicija znači za banke uopće? Hoće li ‘nezelene’ industrije teže do kredita ili će im biti skuplji?

Ideja je bila da se to potakne. Uvijek kažem da treba ponuditi ono što klijent želi, a ne mu nametati “ti moraš to uzeti”. Proizvod mora biti atraktivan da bi bio prihvaćen. Mi smo tu kao banka više kao alat jer regulativa i politika, htjeli mi to ne htjeli, idu preko nas. No, glavni je zadatak prepoznati potrebe klijenta. Dosta je EU regulativa koje treba ispunjavati, u ovom trenutku fokusiranih više na velike firme. Dosta je sve u posljednje vrijeme pojednostavljeno s omnibus programima. Ne smijemo zaboraviti da trenutačno samo Europa ide jako u tom smjeru, dok ostatak svijeta ide pomalo, ne previše, a mi smo vjerojatno deset posto uzroka problema s okolišem. Neki su trendovi s ili bez regulative dugoročni.

Što će se u idućih pet godina najviše promijeniti u bankarstvu?

Svakako se neće promijeniti naš fokus na klijente, u Ersteu, ali vjerujem i kod ostalih. U kojem obliku će klijent htjeti našu uslugu, to je drugo pitanje. Duboko vjerujem u hibridni model, dakle ne full digital banking model koji radi samo na bazi digitala, a vi ne znate tko je s druge strane. Institucija smo s tradicijom dugom više od 200 godina. Prvih sto smo, naravno, radili samo fizičko bankarstvo, sad jako puno radimo na digitalu. Naravno da je digitalno brže, efikasnije i jednostavnije. Ako želi usluge, uglavnom kompleksne poput stambenog kredita, za koji i dalje smatram da je potreban neki razgovor, ili usluge poput dugoročnog ulaganja sa savjetovanjem kako ojačati štednju, mislim da je i dalje dobar fizički pristup u kombinaciji s digitalnim uslugama. Banke koje budu fleksibilnije prema tome i koje se budu mogle više i brže prilagoditi, preživjet će i biti možda i još jače, one koje ne – potpuno će nestati.

Dolazite iz risk menadžmenta. Kako to oblikuje vaš stil vođenja i kako je uopće danas voditi banku u Hrvatskoj?

To je velika odgovornost jer teme su kompleksne. Jako je bitno, prvo, da budete na zemlji. Ne možete sve znati. Najvažnije je imati pametne ljude oko sebe. Timski smo orijentirani, tim organizira posao prema klijentu. Drugo, smatram da čovjek ipak može i mora biti uzor. Ako nešto govoriš, tako i radi. Autentičnost je bitna. Otvorena smo organizacija u smislu komunikacije, potičemo diskusiju, a ne da jedan čovjek sve odredi. Što se tiče rizika, Hrvatska je kad sam došao 2011. bila u sasvim drukčijoj situaciji nego sada. Nakon Lehman Brothers krize oporavak je dugo trajao, dulje nego u EU, pitali smo se kad će biti gotovo. Dobar rad ljudi ovdje bio je jako važan, ali integracija u EU bila je iz više dimenzija vrlo korisna.

Prvo politički, pa su smanjeni rizici i kamatne stope. Najjači adut je i dalje turizam, no smanjuje se blago njegov udjel u ukupnom gospodarstvu, što je vrlo zdravo jer je potrebno više sektora koji trebaju rasti. Bio sam u tih 14 godina jako fokusiran na restrukturiranje, workout, kako spasiti neke situacije. Prije nekoliko godina usmjerili smo se na to kako pomoći novim klijentima, kako razviti nove projekte. Vidim veliki napredak, mada još puno problema i izazova u Hrvatskoj nismo riješili. Ali, svakako postoji balans. Mislim da svatko tko prodaje mora biti i risk menadžer, a svaki risk menadžer mora imati mindset usmjeren ka tome da napravi biznis. Najlakše je reći ne.

Koja je najteža odluka koju ste morali donijeti kao predsjednik Uprave u Hrvatskoj?

Bilo je jako izazovno 2017. kad je počela kriza Agrokora, a zapravo je to bila kriza cijeloga gospodarstva. Tu smo se veoma angažirali jer u pitanju nije bila samo jedna velika firma, nego i cijelo gospodarstvo, jako puno OPG-ova, dobavljači… Erste je tu pokazao pun angažman, ostali smo uz klijente, pomogli i iz današnje perspektive Hrvatska je danas gospodarski puno zdravija. Ima velikih kompanija koje su financijski vrlo zdrave i kapitalno jake.

S obzirom na sve promjene u industriji i društvu, koje su ključne vještine koje bi budući bankarski lideri trebali imati?

Svakako će ostati socijalne vještine, poput socijalne inteligencije i sposobnosti timskog rada. Velika smo organizacija, više od 3000 ljudi s povezanim društvima u Hrvatskoj, te su rad i suradnja u kompleksnosti koju imamo izuzetno bitni. Drugo, puno će važnije nego prije deset godina biti digitalne vještine koje su mladim generacijama kao urođene. Mi to moramo učiti i naše organizacije prilagoditi prema tome. U našoj organizaciji bitan je taj “servant leadership”. Što to znači? Nisi ti tu da svi trče za tobom, nego si tu da pomažeš timu da ostvare bolje rezultate. To je ono što me motivira i tim smjerom želim ići.

Što vam se najviše svidjelo da ostanete, evo, već 15 godina u Hrvatskoj, a čemu vam je kao strancu, Austrijancu, bilo najteže se prilagoditi?

Prvo je lakše jer je puno lijepih stvari – od prirode do ljudi koji su vrlo otvoreni. Osjećam se vrlo ugodno, ljudi su me dobro prihvatili. Zemlja je lijepa, a potencijal velik, iako sam prije nekoliko godina rekao da ne želim više slušati o potencijalu jer to znači da ga nismo ostvarili. Ali, mislim da se polako ostvario, to je lijepo vidjeti. Vidim velik gospodarski napredak koji se često, pa i medijski, ne prati jer su ljudi previše fokusirani na negativu i probleme – što i postoji, ali je puno pozitivnih stvari.

Čemu mi se najteže bilo prilagoditi? U Austriji i Njemačkoj imate relativno stabilan i predvidljiv sustav, na čemu u Hrvatskoj treba raditi, pa investicijska sigurnost, pravni sustav koji je počeo funkcionirati bolje, ali još nije efikasan jer procesi jako dugo traju. Nisam slučajno spomenuo regulativu jer je se previše mijenja. Daleko je Austrija od idile, ali neki sustav funkcionira, više ili manje. Fali tu predvidljivosti, pogotovo za velike investicije – ako želimo postati hub za regiju u nekim sektorima poput energetike ili financija, potrebna je investicijska sigurnost. Inače je jako puno ljudi u pravnom sustavu koji čine puno da se to promijeni, ali očito nemaju tu snagu zasad da se to postigne.

Koliko često ste u Austriji?

Idem svaka dva ili tri tjedna, danas je to lakše s otvorenim granicama.

Kako provodite slobodno vrijeme?

Puno putujem, svojim autom, vjerojatno bolje poznajem Hrvatsku i od nekih Hrvata. Često sam i na obali. Obožavam prirodu, sviđaju mi se prehrambeni proizvodi, od maslinovih ulja do pršuta. Baš puno putujem i mislim da sam jako dobar klijent HAC-u…

Koja vam je najdraža destinacija za neki vikend ‘break’?

Idem često u Dalmaciju, a išao sam i prije. Lijepi su mi i Istra i Kvarner, gdje također često putujem. U Dalmaciju odlazim češće nego u Austriju, iako su Beč i Zagreb kilometarski bliži nego Split i Zagreb.

Kako vam je bilo gledati međusobne utakmice Hrvatske i Austrije u nogometu?

Imam tu privilegiju navijati i za jedne i za druge, hahaha! Fantastično je kakve je rezultate Hrvatska imala posljednjih sedam, osam godina u nogometu, koji je dobar za brend Hrvatske, a mislim da se može i bolje iskoristiti. Što se tiče Austrije, igraju sad malo bolje, pa tko zna… Možda finale Svjetskog prvenstva Hrvatska – Austrija.