Energetika je posljednjih tjedana (opet) top tema, ne samo u Hrvatskoj već i globalno. Razlog je, naravno, rat na Bliskom istoku i globalne posljedice koje ostavlja na energetskim tržištima.

O svemu tome, kao i poziciji Hrvatske u kojoj je Vlada intervenirala u cijene energenata, razgovaramo s Draženom Jakšićem, ravnateljem Energetskog instituta Hrvoje Požar koji kao istaknuti energetski stručnjak s više od 25 godina iskustva.

“Pomažući svima, zapravo ne pomažemo nikome, a pritom se šalje pogrešan signal i tržištu i građanima. Ako administrativno zadržavamo cijene na sadašnjim razinama, šaljemo poruku da je sve u redu i da možemo trošiti kao i do sada”, upozorava Jakšić za Poslovni dnevnik.

Kako ocjenjujete trenutačnu energetsku situaciju u svijetu nakon početka rata u Iranu?

Situacija je ozbiljna i to je vidljivo iz dana u dan. Tržišta vrlo brzo reflektiraju zbivanja na terenu, kako naftna tako i plinska. Prekid opskrbe dovodi do rasta cijena, što je očekivano i logično ponašanje s obzirom na uskratu određene količine ponude, dok potražnja ostaje ista. Glavna varijabla postaje vrijeme, odnosno pitanje svih pitanja jest koliko će sukob potrajati. Upravo će trajanje sukoba u najvećoj mjeri odrediti i kretanje cijena na tržištima.

Hormuški tjesnac je zatvoren već nekoliko tjedana. Kakve su posljedice za Europu?

Europa iz područja Zaljeva uvozi oko 15 posto LNG-a, a najizloženija je Italija, koja značajan dio plina uvozi iz Katara. Najveći teret zapravo snosi jugoistočna Azija, osobito zemlje poput Kine, Japana, Indije, Pakistana i Bangladeša, koje izravno dobavljaju energente iz područja Perzijskog zaljeva. Te zemlje traže alternativne pravce, što povećava pritisak na globalna tržišta nafte i plina. Stoga, bez obzira na ograničen fizički uvoz Hormuškim tjesnacem, posljedično se takva kretanja odražavaju i na Europu jer poremećaji opskrbe naftom i plinom podižu globalne cijene energenata, a onda i svega drugoga.

Kako se Hrvatska sa svojom energetskom infrastrukturom drži u krizi?

Hrvatska se dobro drži, što je prije svega rezultat raznolikih dobavnih pravaca. Zahvaljujući LNG terminalu na Krku osiguran je pristup ukapljenom prirodnom plinu iz više izvora, iz bilo kojeg dijela svijeta. Dodatnu sigurnost daje činjenica da, kao članica EU-a, Hrvatska održava obvezne strateške zalihe nafte i naftnih derivata. Plinska i elektroenergetska mreža usto su dobro integrirane s ostatkom Europe, što omogućuje fleksibilnije upravljanje mogućim poremećajima. Ipak, sigurnost opskrbe trenutačno nije ključni problem – to je cijena energije. Pravi cjenovni izazovi tek nas čekaju.

Posljednjih dana kao jedna od glavnih tema pojavljuje se plavi dizel, posebno u kontekstu proljetne sjetve…?

Poljoprivrednici stvaraju zalihe i na pojedinim opskrbnim mjestima dolazi do privremenih nestašica, koje prije svega upućuju na logističke pritiske u opskrbnom lancu, a ne na stvarni manjak energenata. Riječ je, dakle, ponajprije o logističkim poremećajima. Ponašanje poljoprivrednika pritom je očekivano, nastoje osigurati dovoljne količine goriva po trenutačno dostupnim cijenama. Time kratkoročno dodatno opterećuju distribucijsku logistiku, no to ne upućuje nužno na dugoročan poremećaj u opskrbi.

Industrija zdravlja vida

Sve više Hrvata rješenje za vid pronalazi na istom mjestu – evo zašto

Promjene

Ulaganja u obranu i konkurentnost su nužna, ali ne na štetu radnika i kućanstava

Kako komentirate poteze Vlade u kontekstu intervencija na tržištima?

Pozitivno je da se nastoji izbjeći cjenovni šok jer rast cijena energenata izravno utječe na transportne troškove, cijene hrane i ukupnu stopu inflacije. Vlada je zasad uspješno amortizirala dio tog udara, a uvodi i novi paket mjera pomoći. No, trenutačno ne vidimo naznake stabilizacije ove ratne situacije u kratkom roku. U tom kontekstu, mjere će trebati snažnije usmjeriti prema onima kojima su najpotrebnije, socijalno ugroženim građanima, poljoprivredi i energetski intenzivnoj industriji. Pomažući svima, zapravo ne pomažemo nikome, a pritom se šalje pogrešan signal i tržištu i građanima. Ako administrativno zadržavamo cijene na sadašnjim razinama, šaljemo poruku da je sve u redu i da možemo trošiti kao i do sada. No, nalazimo se u velikoj globalnoj krizi, u kojoj je razumno štedjeti i smanjivati troškove.

Treba li poslati poruku da je štednja nužna?

Štednja energije je imperativ u sadašnjoj situaciji jer smo izloženi promjenama na međunarodnim tržištima na koja ne možemo utjecati. Hrvatska trenutačno proizvodi oko 42 posto vlastitih energetskih potreba, dok ostatak uvozi, a čak ni projekcije za 2050. godinu ne pokazuju da ćemo biti potpuno energetski neovisni. Prema podacima za 2023., udio OIE u potrošnji energije u prometu u Hrvatskoj iznosio je tek 0,9 posto, dok je europski prosjek bio 10,8 posto.

Kako tome doskočiti?

Energetska samodostatnost pada već tri desetljeća. U 2024. proizvodili smo 42,5 posto energije za vlastite potrebe, što je najniži udio od osamostaljenja. To nas čini ranjivima na vanjske utjecaje, kao i ostatak Europe koja uvozi 60-ak posto energetskih potreba. Poznato je da imamo potencijala u domaćim, obnovljivim izvorima energije i da problem nije u nedostatku resursa, već u sporoj implementaciji i izostanku sustavnog pristupa.

Koliko su bitne investicije u pohranu energije?

Obnovljivi izvori energije imaju specifičnost da njihova proizvodnja ne prati potrošnju jer ovisi o vremenskim uvjetima i prirodnim ciklusima. Takva varijabilna proizvodnja može stvarati izazove u održavanju ravnoteže elektroenergetskog sustava te povećava potrebu za skladištenjem energije. Sustavi za skladištenje energije omogućuju veću fleksibilnost, doprinose smanjenju zagušenja u mreži, povećavaju sigurnost opskrbe i danas su ključan preduvjet za integraciju većeg udjela obnovljivih izvora u elektroenergetski sustav. Baterijske spremnici i reverzibilne hidroelektrane pritom imaju posebno važnu ulogu jer mogu značajno povećati kapacitet sustava za prihvat obnovljivih izvora te ublažiti rizik od poremećaja.

Posebno ističete potencijale sunčeve energije. Može li nam i to pomoći u povećanju energetske sigurnosti?

Uz napredne sustave skladištenja energije i pametne mreže, sunčeva energija može osigurati stabilan izvor električne energije. To je domaći izvor energije, smanjuje ovisnost o uvozu fosilnih goriva i volatilnim međunarodnim tržištima, stoga je daljnji razvoj sunčeve energije važan i za povećanje sigurnosti opskrbe energijom i za smanjenje ovisnosti o uvozu.

Mogu li geotermali predstavljati značajan izvor toplinske energije u budućnosti?

Cijeli Panonski bazen ima vrlo značajan geotermalni potencijal u proizvodnji toplinske i električne energije. U toplinarstvu se taj potencijal prvenstveno može koristiti u sustavima grijanja i zamjeni postojećih sustava grijanja na fosilna goriva. To je pravi put u dekarbonizaciju toplinarstva.

U više navrata upozorili ste na zabrinjavajući silazni trend sigurnosti opskrbe energijom. Problem leži u tome što proizvodnja iz fosilnih izvora pada, ali je ne uspijevamo dovoljno brzo nadomjestiti obnovljivim izvorima. S EBRD-om surađujete na izradi studije pod nazivom ‘Identificiranje lokacija mrežnih zagušenja na elektroenergetskoj mreži i potreba za baterijskim spremnicima energije u RH’. Kako bi moglo izgledati optimalno tehničko rješenje sustava baterijskih spremnika?

Danas planiranje projekata obnovljivih izvora nije moguće bez istodobnog planiranja sustava pohrane. Studija obuhvaća tehničku analizu zagušenja u mreži i potrebe za baterijskim spremnicima te analizu regulatornog okvira s ciljem prepoznavanja prepreka za njihovu uspješnu implementaciju. Uz određivanja konfiguracija i lokacija baterijskih spremnika u prijenosnoj mreži, u studiji je dan osvrt i na financijske aspekte: procjenu troškova izgradnje spremnika te njihov utjecaj na ukupne troškove elektroenergetskog sustava.

Važno je naglasiti da studija uzima u obzir širi regionalni kontekst te ubrzani rast obnovljivih izvora energije, ne samo u Hrvatskoj već u cijeloj regiji jugoistočne Europe, uz analizu učinaka baterijskih spremnika na prekograničnu razmjenu električne energije, kretanje tržišnih cijena, ali isto tako kvalitetnije vrednovanje i iskorištavanje potencijala obnovljive energije. Ključan zaključak je da baterijski sustavi nisu i ne mogu biti zamjena izgradnji prijenosne mreže i mrežne infrastrukture, već su komplementarno rješenje za integraciju obnovljivih izvora energije.

Ide li obnova elektroenergetske mreže ipak presporo?

Posljednjih godina je učinjeno mnogo. Ključ ostaje novi 400 kilovoltni dalekovod koji bi povezivao Dalmaciju sa sjeverom Hrvatske, ali to zasigurno neće biti završeno prije 2035. To će sigurno doprinijeti integraciji novih obnovljivih izvora energije. Posebno su stoga značajni baterijski i drugi sustavi pohrane, kao prijelazno rješenje do izgradnje spomenutog dalekovoda.

Što mislite o nuklearnoj energiji, posebno u kontekstu ambicija da Hrvatska gradi male modularne nuklearne elektrane?

Nuklearna energija je stabilan, niskougljični izvor energije i svakako je dobrodošla u hrvatskom energetskom miksu. Iz NE Krško već je pokriveno oko 15 posto hrvatskih potreba za električnom energijom. Kada je riječ o novim objektima, moramo biti oprezni jer razvoj nuklearne energije prati niz izazova: od visokih investicijskih troškova i dugih rokova izgradnje, do pitanja javne percepcije, regulatornog okvira i financiranja. To je vidljivo i iz recentnijih primjera izgradnje nuklearnih elektrana u Europi, pri čemu su značajno probijeni rokovi i budžeti. SMR-ovi (mali modularni reaktori, op.ur.) djeluju obećavajuće zbog brzine izgradnje i cijene. Postoji više koncepata koji su u razvoju, ali se komercijalno dostupne elektrane očekuju tek iza 2030.

Bi li Hrvatska trebala sudjelovati u projektu nove nuklearne elektrane Krško?

Sve ovisi o uvjetima. Takva investicija je kapitalno intenzivna, a rizik je i u trajanju gradnje. Treba sve pomno analizirati prije donošenja odluke.

Kako komentirate projekte vezane uz vodik, pogotovo zeleni vodik kojih je posljednje vrijeme sve više?

Za osobne automobile zeleni vodik nije konkurentan, no za specijalizirane sektore vodik iz obnovljivih izvora može imati značajnu ulogu u dekarbonizaciji. Primjerice, u smanjenju emisija u industriji, transportu – teški cestovni, željeznički i brodski promet, i drugim sektorima gdje elektrifikacija nije jednostavna.

Što mislite o Južnoj plinskoj interkonekciji?

Južna plinska interkonekcija zanimljiva je iz perspektive utiliziranosti plinovoda prema Dalmaciji, a sigurno bi donijela i veće prihode za Plinacro. S druge strane, veliki izazov je u činjenici da nema dostatne potražnje u industriji BiH pa tek treba vidjeti u kojem će se smjeru nastaviti realizacija projekta.

Koje biste rezultate rada Instituta u proteklih nekoliko godina posebno istaknuli kao ključne?

Osim pružanja stručne potpore i savjetodavnih usluga na domaćem i međunarodnom tržištu, kako tijelima javne vlasti, tako i realnom sektoru, bili smo vrlo aktivni i u istraživačkom području te je Institut uključen u brojne Horizon, LIFE i Interreg EU projekte, posebno u područjima kao što su energetska učinkovitost, obnovljivi izvori energije, dekarbonizacija grijanja i hlađenja, bioekonomija i sl. Trenutačno smo aktivni na 24 europska projekta, a bespovratna sredstva čine trećinu ukupnih prihoda, što je iznimno značajno za Institut. Međunarodna dimenzija našeg poslovanja važna nam je zbog prijenosa znanja i stjecanja iskustava.

Koje su ključne energetske politike ili projekti na kojima Institut trenutačno radi u suradnji s državnim institucijama?

Institut radi analitičke podloge za razne planske dokumente na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini. Radimo, primjerice, podloge za transpoziciju ključnih direktiva u području zelene energetske tranzicije, stručna smo podrška u izradi tehničkih analiza i podloga za Integrirani nacionalni energetski i klimatski plan, radimo izračune nacionalnih faktora emisija i slično.

Koji su izazovi u obrazovanju i stručnom razvoju kadra u području energetike i kako EIHP doprinosi njihovu rješavanju?

Izazova ima puno; od brzih tehnoloških promjena, potrebe za multidisciplinarnim znanjima do održavanja konkurentnosti. No, raduje me što se posljednjih godina povećava broj studenata energetskih smjerova, što pokazuje da se mogućnost zaposlenja u ovom sektoru percipira kao atraktivna. Energetski sektor zahtijeva stalnu nadogradnju znanja i vještina te je izuzetno važno pratiti te na vrijeme prepoznati trendove.

U Institutu kontinuirano ulažemo u obrazovanje i razvoj naših stručnjaka, što smatram ključnim, održavamo razne radionice, edukacije i tečajeve, koji uključuju i timski rad s partnerima iz Hrvatske i inozemstva. Puno surađujemo s industrijom i akademskom zajednicom, a rad na međunarodnim projektima i kontakt s međunarodnom zajednicom omogućuje nam da smo u tijeku s najnovijim praksama i politikama na globalnoj razini.