Iako Iran nije u zapadnoj hemisferi, mogao bi biti sljedeće područje na kojem će američki predsjednik Donald Trump pokušati preoblikovati stvarnost vojnom silom. No, za razliku od njegove brze pobjede u Venezueli, američka intervencija u Iranu lako bi mogla izmaći kontroli.

Testiranje pritiska

Trump je jasno iznio svoj stav: iranske vlasti imaju dvije opcije za rješavanje krize: lakšu ili težu. Lakša znači prihvatiti sporazum stroži od Zajedničkog sveobuhvatnog plana djelovanja (JCPOA, iranski nuklearni sporazum iz 2015.) iz kojeg se Trump povukao tijekom svog prvog mandata. Iran bi morao predati svoje zalihe visoko obogaćenog uranija; pristati na neodređeni prekid obogaćivanja; demontirati ono što je preostalo od nuklearnog programa; prihvatiti ograničenja za balističke rakete, uz potpune inspekcije i prekinuti potporu regionalnim posrednicima poput Hezbollaha i Huta. Teža znači vojne udare – velike.

Ovo nije prazna priča. Trump je prije samo nekoliko tjedana bio na korak od toga da naredi napade, nakon što je iranski režim ubio tisuće – možda desetke tisuća – prosvjednika u brutalnom gušenju prosvjeda. Nije se zaustavio zato što je dvojio, već zbog nedostatka američkih vojnih kapaciteta da zaštiti Izrael i američke baze u regiji ako Iran uzvrati. Od tada su u regiju raspoređeni skupina nosača zrakoplova, osam američkih razarača, deseci F-15 i drugih borbenih zrakoplova i protuzračni sustavi THAAD i Patriot (obrana zemlja-zrak). Cilj je pokriti cijelo područje Bliskog istoka obrambenim kišobranom kako bi se spriječio rizik od masovnih žrtava ako Iran uzvrati.

U međuvremenu regionalne sile žurno pokušavaju spriječiti širi rat, dok Turska, Katar, Oman i Egipat pokušavaju posredovati u pregovorima. Trump tvrdi da se postiže diplomatski napredak, ali ostaje temeljni problem: njegovi zahtjevi daleko nadilaze ono što će iranski vrhovni vođa Ali Khamenei dati. Islamska Republika možda je spremna napraviti ustupke u svom nuklearnom programu kako bi izbjegla napade i ublažila domaću ekonomsku krizu. No, formalno neće odustati od prava na obogaćivanje uranija u zemlji, a iranski dužnosnici odbacili su mogućnost odustajanja od balističkih raketa. Na kraju, maksimum koji Teheran može ponuditi ne ispunjava minimum koji je Washington spreman prihvatiti, a sama diplomacija topovnjača neće to promijeniti.

Dakle, ili će Trump popustiti i prihvatiti manji sporazum koji može prikazati kao pobjedu, ili ćemo svjedočiti vojnom sukobu. S obzirom na to da je već dvaput napao Iran bez posljedica i da se povukao iz iranskog nuklearnog sporazuma jer je smatrao da nije primjeren, čini se malo vjerojatnim da bi se sada zadovoljio sporazumom koji se odnosi isključivo na nuklearno pitanje.

Istina, vjerojatno bi mogao “prodati” takav sporazum da hoće. Primoravanje Irana da preda svoj uranij neutraliziralo bi neposrednu prijetnju od naglog razvoja nuklearnog oružja. U kombinaciji s izraelskim uništavanjem iranskog raketnog programa i regionalnih posrednika prošle godine, to bi Trumpu moglo omogućiti da izjavi kako je riješio nuklearni problem koji je sputavao njegove prethodnike. No, kako se vojska ubrzano gomila, vjerojatnije je da testira može li maksimalni pritisak prisiliti Iran na velike ustupke, dok se istodobno priprema za napad u slučaju da to ne uspije.

Ovaj scenarij mogao bi uključivati ne samo napade na nuklearne ili raketne položaje, već možda i odrubljivanje glave u stilu Venezuele: uklanjanje samog Khameneija. Uostalom, Trumpov tim ohrabren je nedavnim iskustvom. Uspješna misija u Venezueli još je u svježem sjećanju; atentat na najvišeg iranskog vojnog zapovjednika, Qassema Suleimanija, 2020. godine, izazvao je minimalnu odmazdu protiv američkih ciljeva, kao i zajednički napadi s Izraelom prošle godine.

gospodarska sila

Tražite stabilnu karijeru? Ova industrija stvara bogatstvo diljem Europe

energetska tržišta

Provokativni plan za novu eru europske energetske neovisnosti

Smatra se da će pragmatični konzervativci unutar Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost i Iranska revolucionarna garda preuzeti kontrolu nakon smrti vrhovnog vođe i nastojati osigurati opstanak režima. U tu svrhu u tijeku su napori obavještajaca usmjereni na vrbovanje visokih dužnosnika u Iranskoj revolucionarnoj gardi i u krugu vrhovnog vođe Khameneija – insajdera režima koji bi mogli surađivati u napadu odrubljivanja glave i voditi vladu sljednicu s kojom bi SAD mogao živjeti.

Ali, Iran nije Venezuela. Njegov režim ima veću sposobnost uzvraćanja, dublju unutarnju lojalnost i veće i sposobnije sigurnosne snage. Štoviše, znatno je manje vjerojatno da će nasljeđivanje proći glatko. Khamenei nije samo vrhovni vođa Irana; on je duhovna figura šiitskog islama. Njegova smrt šokirala bi sustav na načine koji možda ne bi doveli do uredne tranzicije na koju Trumpova administracija računa.

Rušenje Khameneija?

Čak i ako iranski čelnici žele izbjeći eskalaciju, gubitak osobe takvog značaja iziskivao bi znatnu odmazdu, uključujući napade na američke baze i brodove u Zaljevu. U slučaju značajnih američkih žrtava situacija bi se lako mogla oteti kontroli. Ako tvrdolinijaši preuzmu kontrolu umjesto pragmatičara, mogli bismo svjedočiti masovnoj odmazdi protiv energetskih tokova. Cijene nafte već su porasle, unatoč obilnoj globalnoj ponudi sirove nafte i mlakom rastu potražnje. Ako Trump napadne Khameneija, očekujte veći skok u rasponu od pet do deset dolara po barelu – ili možda više ako tranzicija prođe loše. To bi značilo inflaciju u zemlji manje od devet mjeseci prije izbora za Kongres.

Zatim je tu dimenzija velike moći. Za razliku od Venezuele, gdje su Rusija i Kina uglavnom gunđale dok je Trump postavljao prijateljskijeg šefa države, promjena režima u Iranu prelazi granicu do koje je objema duboko stalo. Iran isporučuje dronove Rusiji i naftu Kini. Rušenje Khameneija postavilo bi presedan za koji nijedna od njih ne želi da postane normala: da Sjedinjene Američke Države mogu svrgnuti vođe s kojima su povezane bilo gdje u svijetu. Obje će htjeti nametnuti troškove Trumpu, makar samo da ga odvrate od sličnih poteza u svojim sferama utjecaja.

Zbog rizika od rata većih razmjera sa stvarnim posljedicama za naftu i regionalnu stabilnost, diplomatsko povlačenje privlačnije je nego u Venezueli, gdje je potencijalna šteta bila neznatna. Možda će to potaknuti Trumpa na ograničeni sporazum. No, predsjednik je pokazao da čvrsto vjeruje da se drskost isplati. Hoće li tome biti tako u Iranu?

Odgovor je važan daleko izvan Bliskog istoka. Ako Trumpu to uspije, bit će uvjereniji nego ikad da sirova američka moć može riješiti svaki problem i ostvariti bilo koji cilj. Svaki uspjeh letvicu postavlja još više za idući pothvat. Ako krene po zlu – ako Hezbollah i Huti koordiniraju napade diljem regije, ako tvrdolinijaši preuzmu kontrolu i zatvore Hormuški tjesnac, ako nafta dosegne 90 dolara po barelu i ostane tako, ako Rusija i Kina nametnu stvarne troškove – saznat ćemo koliko su ta kockanja zapravo opasna.

© Project Syndicate, 2026.