Komentatori su uglavnom prikazali uhićenje venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura kao orkestrirani američki pokušaj “promjene režima” ili kao pokušaj očuvanja postojećeg političkog poretka u zemlji, bez Madura. No, ta tumačenja zanemaruju važniju pojavu: pojavu novog, diskretnijeg oblika imperijalizma.

Gorka ironija

Umjesto postavljanja američkog kolonijalnog upravitelja u palaču Miraflores, ovaj sustav funkcionira suptilnijim sredstvima koja su, na neki način, ciničnije učinkovita. Venezuela još uvijek ima ministarstva, sigurnosne službe, sudove i ceremonijalne simbole poput predsjedničke lente. Ipak, spasonosno rješenje za njezino gospodarstvo – mogućnost prodaje nafte i pristupa prihodima – stavljeno je pod kontrolu SAD-a. Kao što je predsjednik Donald Trump rekao novinarima: “Trebamo potpuni pristup. Trebamo pristup nafti i drugim stvarima u njihovoj zemlji koje nam omogućuju obnovu njihove zemlje.”

Za razliku od tradicionalnih sankcija, koje nastoje postići prednost vanjskom kaznom, ovaj aranžman funkcionira poput neformalne prisilne (stečajne) uprave. Američka vlada plasira venezuelansku naftu, deponira prihode na račune kojima upravlja i koristi se pristupom tim sredstvima kako bi disciplinirala lokalne vlasti.

Najbliži povijesni presedan nije poslijeratna obnova Europe i Japana, već neizravna vlast iz kolonijalnog razdoblja. U takvom sustavu, lokalna vlast ostaje na snazi kako bi upravljala svakodnevnim životom, održavala red i rješavala neslaganja, dok imperijalna zadržava temeljne atribute suvereniteta, uključujući trgovinu, vanjsku politiku i kontrolu nad glavnim izvorima državnih prihoda. Suprotno očekivanjima mnogih vanjskih promatrača, velika većina Venezuelanaca pozdravila je očiti kraj svog suvereniteta, prema nedavnoj anketi časopisa Economist. Ta je reakcija manje podrška američkom imperijalizmu, a više poražavajuća optužba protiv chavizma. Godinama su mnogi Venezuelanci vjerovali da je suverenitet već izgubljen, zapravo prebačen na sile poput Rusije i Kube zbog ovisnosti o stranim obavještajnim službama i nejasnim financijskim zapletima.

Racija 3. siječnja radi uhićenja Madura i njegove supruge samo je dodatno učvrstila tu percepciju. Kuba je poslije izvijestila da su tijekom američke operacije ubijena 32 pripadnika njezinih oružanih snaga i obavještajnih službi, što je upečatljiv pokazatelj koliko su duboko kubanski vojni i obavještajni stručnjaci bili integrirani u venezuelanski sigurnosni aparat. Venezuelanci se stoga moraju suočiti s gorkom ironijom. Dugo percipirani kao klijentelistička država, njihova se zemlja sada preoblikuje u američki protektorat kroz kontrolu izvoza nafte i prihoda, a ne formalnom aneksijom ili kopnenom invazijom.

Tu narativi, često odbačeni kao puka retorika, postaju strateški nužni. Imperiji su se oduvijek oslanjali na priče ne samo da bi legitimizirali prisilu pred domaćom i međunarodnom publikom, već i da oblikuju očekivanja na načine koji vlast čine predvidljivom i provedivom. Europski imperiji u 19. stoljeću to su dobro razumjeli, često skrivajući imperijalnu dominaciju nadahnjujućim narativima o moralnoj dužnosti i civilizacijskom napretku.

Francuska je govorila o svojoj “civilizacijskoj misiji” (mission civilisatrice), dok je britanska imperijalna ideologija najnotorniji izraz pronašla u poticanju Rudyarda Kiplinga da “preuzmu teret bijelog čovjeka.” Godine 1884. francuski državnik Jules Ferry artikulirao je imperijalističku logiku upečatljivom izravnošću, pišući da “superiorne rase imaju pravo jer imaju dužnost” “civilizirati inferiorne rase.”

Građevinski sektor

Kako se tvrtke mogu zaštititi od nestabilnosti tržišta energije? Jednostavno je

digitalna otpornost

Upravljanje rizicima više nije igra na papiru – DORA zahtijeva rezultate

Nasuprot tome, poslijeratna Amerika promicala je drukčiji narativ. Predsjednik Harry Truman naglašavao je podršku “slobodnim narodima” koji se opiru “pokušaju podčinjavanja”, dok je John F. Kennedy obećao “platiti svaku cijenu” i “snositi svaki teret” kako bi “osigurao opstanak i uspjeh slobode”, izričito povezujući američku vlast sa zajedničkim ciljem, a ne s imperijalnom pljačkom.

Od nacije ideala do…

Ta je predodžba o sebi poslije uklesana u kamen na Nacionalnom spomeniku posvećenom Amerikancima koji su se borili u Drugom svjetskom ratu u Washingtonu, na kojem stoji da su “Amerikanci došli osloboditi, a ne osvojiti, vratiti slobodu i okončati tiraniju.” U oproštajnoj izjavi neposredno prije smrti, senator John McCain oslonio se na istu tradiciju, opisujući Ameriku kao “naciju ideala, a ne krvi i tla” koja je bila najjača kada je pomogla “osloboditi više ljudi od tiranije i siromaštva nego ikada prije u povijesti.”

Daleko od pukih retoričkih ukrasa, ti su narativi pomogli oblikovati američku poslijeratnu vanjsku politiku, čineći američke obveze vjerodostojnijima i jačajući saveze temeljene na zajedničkim vrijednostima. Ključno je da su također povećali reputacijsku štetu predacije.

Trumpov novi narativ drastično se odvaja od te tradicije. Dok su se prijašnji oblici imperijalizma oslanjali na moralno opravdanje, on odbacuje takve alibije, svodeći vršenje vlasti na stavku u bilanci. Trump je sam izričito istaknuo tu promjenu u nedavnom intervjuu za New York Times, potpuno zanemarujući međunarodno pravo. Na pitanje što, ako išta, sputava njegove postupke, odgovorio je: “Moja vlastita moralnost. Moj vlastiti um. To je jedino što me može zaustaviti.” Također je govorio o obnovi Venezuele “na vrlo profitabilan način”, dodajući: “Koristit ćemo se naftom i uzimat ćemo naftu.”

Posljedice za Venezuelu i međunarodni poredak su duboke. Narativi temeljeni na pravilima povezuju vlast s institucijama, stvarajući i održavajući povjerenje. S druge strane, personalistički narativi povezuju vlast s temperamentom pa to postaje nepredvidljivo i naposljetku nepouzdano. Ako SAD želi da Venezuelanci – i svijet – smatraju njihovu intervenciju privremenom i legitimnom, moraju nametnuti jasna strukturna ograničenja: vjerodostojan, vremenski ograničen put do izbora; transparentno, neovisno revidirano upravljanje prihodima od nafte i čvrsto opredjeljenje za ljudska prava, uključujući oslobađanje političkih zatvorenika. Iznad svega, SAD mora priznati da njegova vlast nije samoopravdavajuća.

Bez tih ograničenja Venezuela neće prijeći iz diktature u demokraciju. Umjesto toga, jednostavno će zamijeniti jedan oblik tutorstva drugim.

© Project Syndicate, 2026.