Rick Rieder, dugogodišnji Wall Streetov investitor i glavni investicijski direktor za globalni fiksni prihod u BlackRocku, isplivao je kao jedan od najozbiljnijih kandidata za nasljednika Jeromea Powella na čelu američke središnje banke (Fed). Njegov uspon otvara pitanje što znači kada čovjek – koji upravlja bilijunima dolara obvezničke imovine i dolazi iz najvećeg svjetskog upravitelja imovine – dobije šansu preuzeti kormilo najvažnije središnje banke svijeta.

U potragu za novim predsjednikom Feda Donald Trump je krenuo nakon višemjesečnog javnog sukoba s Jeromeom Powellom kojemu mandat ističe u svibnju ove godine. Očekuje se da bi Trump svog kandidata mogao objaviti idući tjedan.

Reakcije na tržišne šokove

U užem krugu kandidata našli su se Kevin Hassett, čelnik Nacionalnog ekonomskog vijeća, aktualni član Upravnog odbora Feda Christopher Waller i bivši dužnosnik Feda Kevin Warsh. Iako su favoriti poput Kevina Warsha i Kevina Hassetta bliži politici, Rieder, čije se ime posljednjih tjedana najbrže penje na kladionicama, simbolizira potencijalno najdublju integraciju Wall Streeta i monetarne vlasti u povijesti. Trump je u više navrata Riedera opisao kao “vrlo impresivnog”, dok su njegovi savjetnici u pozadini testirali reakcije tržišta obveznica na mogućnost da čovjek iz BlackRocka preuzme Fed. Bijela kuća, prema dostupnim informacijama, pozitivno gleda na njegov status autsajdera jer se uklapa u Trumpovu naraciju o potrebi “zaokreta” u vođenju monetarne politike.

Rieder je klasični proizvod Wall Streeta: nakon gotovo dva desetljeća provedenih u Lehman Brothersu, karijeru je nastavio u BlackRocku gdje nadzire oko 2,4 bilijuna dolara obvezničke imovine. Za razliku od nekih konkurenata Rieder nikada nije radio unutar Feda, što ga istodobno čini i privlačnim i kontroverznim izborom.

Privlačnim jer donosi pogled “iz vana”, iz svijeta u kojem se svaka odluka centralne banke praktično odmah prelama kroz cijenu duga, valuta i dionica; kontroverznim jer bi prvi put na čelo Feda došao netko tko je poslovnu karijeru izgradio isključivo u privatnom sektoru i to u instituciji koja je postala globalni simbol financijske moći.

Kritičari u tome vide rizik “zarobljavanja” regulatora – situaciju u kojoj čovjek iz najvećeg upravitelja imovinom preuzima instituciju koja bi, u krajnjoj liniji, trebala biti i njegov nadzornik, a ne partner.

BlackRock već više od desetljeća drži titulu najvećeg svjetskog upravitelja imovine. Prema službenim podacima ona je dosegnula otprilike 10,5 do 11,5 bilijuna dolara, pri čemu je samo u jednoj godini zabilježen rast veći od 20 posto i stotine milijardi dolara neto priljeva. U praksi to znači da BlackRock, kroz svoje fondove ima vlasničke udjele u tisućama kompanija diljem svijeta, ali i golema ulaganja u državne i korporativne obveznice, infrastrukturu i alternativnu imovinu. Njegova globalna uloga daleko nadilazi tradicionalno upravljanje portfeljima. BlackRock je, primjerice, tijekom pandemije i europske dužničke krize pomagao središnjim bankama i vladama u dizajnu programa otkupa obveznica, kohezijskih instrumenata i kriznih shema otkupa “loše” imovine. Često je sudjelovao u kalibriranju reakcija na tržišne šokove što dodatno hrane percepciju da se BlackRock kreće u zoni između privatnog sektora i kvazi javne institucije globalnog financijskog sustava.

Upravo ta “hibridna” pozicija čini potencijalni prelazak jednog od njegovih ključnih ljudi na čelo Feda toliko osjetljivim.

Novi regulatorni okvir

Dobivanje kriptolicence u Hrvatskoj: ključni rokovi, uvjeti i koraci

Fiskalna stabilnost

Kako banke oblikuju ekonomski rast Hrvatske?

Trump je u više navrata vrlo otvoreno poručio da na čelo Feda želi nekoga tko će biti spreman sniziti kamatne stope, čak i po cijenu više inflacije, ako to znači brži rast, snažnije tržište rada i jeftinije zaduživanje. U izjavama je naglašavao da “neće imenovati nekoga tko će zadržati stope tamo gdje jesu” te da traži kandidata sklonog rezovima, što je jasan signal da Bijela kuća monetarnu politiku gleda kao instrument za kratkoročno poticanje gospodarstva i podršku tržištima.

Rieder se u toj slici prirodno uklapa: javno je govorio da su stope restriktivne i da Fed koči rast, naglašavao potrebu za većom “inovativnošću” u korištenju bilance središnje banke i relativizirao aktualne inflatorne rizike tvrdeći da su “jučerašnja priča”. Riederova reputacija “čovjeka tržišta” mogla bi pritom pomoći smiriti investitore zabrinute zbog Trumpovih nasrtaja na Fed jer bi dobili predsjednika Feda koji razumije kako će svaka odluka odjeknuti u portfeljima širom svijeta.

Mogućnost da osoba iz vrha BlackRocka preuzme kormilo Feda otvara pitanja o koncentraciji financijske moći bez presedana. S jedne strane, zagovornici ističu da bi netko tko svakodnevno upravlja imovinom većom od BDP-a većine država mogao sofisticiranije procjenjivati tržišne implikacije monetarne politike i brže reagirati na poremećaje.

Rezanje kamata jača euro

S druge strane, kritičari upozoravaju na rizik sukoba interesa: odluke Feda o kamatnim stopama, regulaciji i otkupu imovine izravno utječu na tržišnu vrijednost portfelja BlackRocka i njegovih klijenata, pa se nameće pitanje može li Rieder donositi odluke isključivo u javnom interesu. U pozadini se, naposljetku, vodi i šira rasprava o tome gdje završava demokratska kontrola nad monetarnom politikom, a gdje počinje era u kojoj o kreditu, dionici i cijeni novca odlučuju isti ljudi samo u različitim odijelima.

Dolazak Ricka Riedera na čelo Federalnih rezervi u siječnju 2026. ne bi bio tek puki kadrovski pomak u Washingtonu, već seizmički potres s neposrednim posljedicama za europski kontinent. Riederov naglašeni tržišni pragmatizam mogao bi prisiliti Christine Lagarde na povlačenje poteza koje inače izbjegava.

Agresivno rezanje američkih kamata, koje Rieder zagovara, neizbježno bi ojačalo euro, čime bi europski izvozni divovi, poput njemačke autoindustrije, preko noći postali manje konkurentni. Takav bi pritisak gurnuo Europsku središnju banku u kut, primoravajući je da i sama popusti monetarnu stegu kako bi spriječila gušenje gospodarstva.

Istodobno, “čovjek s Wall Streeta” donio bi prijeko potrebnu smirenost tržištima duga. Njegovo duboko razumijevanje obveznica moglo bi sniziti cijenu zaduživanja čak i za države poput Hrvatske, jer bi globalni kapital u potrazi za stabilnošću pohrlio prema europskim vrijednosnim papirima. Iako bi burze u Frankfurtu i Parizu mogle osjetiti kratkoročni polet na krilima američkog optimizma, Europa bi se morala suočiti s činjenicom da o njezinoj financijskoj sudbini sada odlučuje netko tko tržišne zakone poznaje bolje od političkih protokola.