Potpuno suprotno od naslova crno humorističnog romana “Nitko ne misli na Grenland” Johna Griesemera čija se radnja odvija u izmišljenoj američkoj vojnoj bazi na otoku u doba Hladnog rata, Grenland posljednjih dana s nemalom dozom strepnje okupira misli cijelog svijeta. Predsjednik SAD-a Donald Trump ga želi pod svaku cijenu, Danska ga uz podršku Europske unije ne da ni pod koju cijenu. S obje strane Atlantika napeto se iščekuje terensko testiranje teze Stephena Millera, Trumpova zamjenika šefa kabineta koji je rekao da se nitko neće vojno boriti protiv SAD-a oko budućnosti Greenlanda.
Vojska se, doduše simbolično, ipak raspoređuje na otoku nakon što je dvosatni diplomatski sastanak održan u srijedu u Bijeloj kući završio porukom danskog ministra vanjskih poslova Larsa Løkkea Rasmussena: “I dalje imamo temeljito neslaganje, ali ćemo nastaviti razgovarati”, dodavši novinarima: “Nisam Chamberlain koji govori ‘mir u naše vrijeme’”, podsjećajući tako na 1938. godinu kada je tadašnji britanski premijer Neville Chamberlain hvalio svoj dogovoreni “časni mir” s Adolfom Hitlerom da bi nedugo potom započeo Drugi svjetski rat.
Ne žele biti dio SAD-a
Rasmussen se s grenlandskom kolegicom Vivian Motzfeldt u srijedu sastao s potpredsjednikom SAD-a JD Vanceom i državnim tajnikom Marcom Rubiom pokazujući tako ujedinjeni dansko-grenlandski front nakon što je danska premijerka Matte Frederiksen ponovila kako Grenland nije na prodaju, a premijer Greenlanda Jens-Frederik Nielsena naglasio “Birati ćemo Dansku, ako budemo morali birati”.
Danska je pak počela slati vojsku na Grenland radi vojne vježbe pod nazivom Operacija Arktička izdržljivost, a pridružuju se i vojnici iz Njemačke, Švedske, Francuske i Norveške. Kanada i Francuska najavile su osnivanje konzulata u Nuuku, glavnom gradu Grenlanda.
U aktualnom preslagivanju globalnih odnosa moći Grenland se zbog svog geografskog položaja na sjeveru smatra teritorijem sa strateškom važnošću za obranu sjevernoameričkog kontinenta od potencijalne ruske ili kineske prijetnje.
Pretežno zaleđen otok, površinom 40 puta veći od Hrvatske na kojem živi manje stanovnika nego u Velikoj gorici, njih 57 tisuća, jedno je od najvažnijih strateških nalazišta rijetkih zemnih metala nužnih za moderan tehnološki razvoj jer se koriste za proizvodnju primjerice mobitela ili automobila. Kina trenutačno kontrolira i do 90 posto prerade tih metala pa je svako nalazište izvan dosega Kine važno makar ono bilo, kao grenlandsko, okovano ledom. Klimatske promjene tope taj led što će rude učiniti dostupnijima, ali i otvoriti nove trgovačke putove koje je isplativo kontrolirati u ime bogatije budućnosti. Grenland je bogat i uranom važnim za nuklearnu energiju, a često je u tlu izmiješanim s rijetkim metalima te naftom.
Zato je Grenland danas u fokusu svjetske javnosti kao nikad u svojoj pretežito tihoj povijesti. Prema relevantnim anketama 85 posto Grenlanđana ne žele biti dio SAD-a, ali 56 posto ih se izjašnjava da bi na referendumu glasali za punu neovisnost Grenlanda. No, 45 posto njih nesklono je promjenama ako bi im narušile životni standard. Siromašna grenlandska ekonomija danas je ovisna o danskim subvencijama. Lani im je Danska, zabilježio je The Guardian isplatila 530 milijuna eura pomoći, odnosno polovicu javnih prihoda i 20 posto BDP-a koji stvaraju uglavnom ribolovom. Nastoje razvijati turizam primanjem velikih kruzera. Međutim, taj im biznis donosi svega pet posto BDP-a. Ljudi na otoku danas žive sa stopom siromaštva od 17,4 posto, većom od prosjeka EU i značajno većom nego u Danskoj gdje je 11,8 posto. Grenlanđani sebe u prilozima brojnih medija opisuju kao miroljubiv i miran narod pa im je ideja ratovanja na njihovu otoku sasvim strana. Odbacuju je i građani Sjedinjenih država. Prema anketi Reutersa i Ipsosa samo 17 posto Amerikanaca odobrava Trumpove napore da prisvoji Grenland, a 71 posto njih smatra da bi oduzimanje Grenlanda Danskoj vojnom silom bila loša ideja.
Tako misli 90 posto demokrata i 60 posto republikanaca. Dvije senatorice američkog Kongresa, demokratkinja Jeanne Shaheen i republikanka Lisa Murkowski predložile su pak Zakon o zaštiti jedinstva NATO-a kojim žele zabraniti resorima obrane i vanjskih poslova financiranje blokade, okupacije, aneksije ili bilo kakvo drugo preuzimanje kontrole nad teritorijem bilo koje države članice NATO-a. NATO kao vojni savez i ključna poluga obrane onoga što zovemo zapadnom civilizacijom nakon Drugog svjetskog rata, a koji objedinjuje oko Grenlanda posvađane SAD i EU, prečesto se spominje u kontekstu raspada dogodi li se vojni obračun oko arktičkog otoka pa se to nastoji spriječiti na sve moguće načine.
Opasnost neovisnosti
Situacija s Grenlandom dodatno je zbunjujuća jer zapravo nije jasno zašto Trump želi Grenland više nego što ga trenutačno ima, jer na Grenlandu, koji je formalno autonomni danski teritorij, Sjedinjene države imaju široke vojne ovlasti prema aktualnim sporazumima. Za budućnost Grenlanda traži se mirno rješenje, a prije nego što će situacija eskalirati kao prvorazredno sigurnosno pitanje Grenlanđanima je glavna tema bila njihova potpuna neovisnost od Danske.
Jens Heinrich, voditelj Predstavništva Grenlanda u Kopenhagenu, dijela vlade Grenlanda nedavno je za France 24 izjavio kako je neovisnost logičan nastavak grenlandskog političkog puta. “Politički cilj nam je naravno postati neovisni i biti dio zapadnih saveza. Imamo zalihe minerala i vrijedne resurse te funkcionalnu povezanost s EU koju bismo voljeli zadržati”, rekao je Heinrich, a upitan je li to izvedivo u aktualnim uvjetima u kojima se SAD i Rusija nadmeću za prevlast na Sjeveru Heinrich, inače grenlandsko-danski povjesničar, kratko je ponovio: “Takav je plan, vidjet ćemo”. Pravo na neovisnost koju još nije konzumirao, Grenland je stekao tek prije 17 godina Zakonom o samoupravi iz 2009. godine otkad tamošnji građani neovisnost mogu izglasati referendumom.
Prema analizama uglednih medija od američkog Time magazina, preko britanskog BBC-a ili portala Politico upravo se nezavisnost smatrala mostom koji bi Grenland mogao odvesti u krilo SAD-u. No, kako je to za agenciju AFP protumačio Bo Lidegaard, danski povjesničar i bivši diplomat, Danska je s Grenlandom dogovorila da će oni na otoku o svojoj budućnosti odlučivati slobodno na temelju vlastitih procjena i vlastite volje. “Za nas bi to bilo kršenje svega za što se zalažemo i svega što smo dogovorili s Grenlanđanima, ako se ta odluka ne donese u slobodi i bez prisile” protumačio je Lidegaard. Oslobađanje od raznih prisilila za Grenlanđane je trajao 300 godina. Heinrich taj put sažima u stručnom radu “Grenland: Od kolonije do samouprave, 1721.–2021.”
Današnji Grenlanđani potomci su kulture Thule koja je došla na Grenland krajem 12 stoljeća kao lovci na tuljane. Kolonizaciju otoka počinje misionar Hans Egede 1721. u ime dansko-norveške krune koji osniva naselje u blizini Nuuka i naziva ga “Otok nade”. Uskoro gubi nadu u pronalazak nordijskih naselja, pa Grenlanđane, pretežno Inuite preobraća na kršćanstvo na njihovu jeziku koji ostaje očuvan do danas. Kako bilježi Heinrich, dansko kolonijalno gospodarstvo na Grenlandu temeljilo se na proizvodnji tuljanove masti koja se prodavala u Europi i drugim mjestima. Kraljevska grenlandska trgovačka kompanija osnovana 1776. uspostavlja trgovački monopol i drugim je narodima bilo zabranjeno kontaktirati i poslovati s Grenlanđanima bez dopuštenja danske vlade. Kompanija posluje i danas kao Royal Greenland, u vlasništvu grenlandske vlade. U 2024. godini u svojem je biznisu izlova ribe, posebno hladnovodnih škampa, grenlandskog iverka, atlantskog bakalara i snježnog raka, ostvarila 752,4 milijuna eura prihoda, 3 posto manje nego godinu ranije uz gubitak od 38 tisuća eura, stoji na internetskoj stranici tvrtke.
U povijesti, danska se vlast, navodi Heinrich često predstavljala kao zaštitnička i civilizacijska, ali u praksi je to značilo potpunu političku i ekonomsku kontrolu. U 19. stoljeću sukobljavaju se grenlandska težnja za većom autonomijom i ravnopravnošću i danska vizija postupnog, kontroliranog razvoja. Prvi zakon o upravljanju Grenlandom danski parlament donosi tek 1908. kada se Grenlanđani uključuju u političke rasprave. Sukobljavaju se oko jezika jer Grenlanđani traže da se u njihovim školama uči danski smatrajući ga alatom za obrazovanje, političko sudjelovanje i gospodarski napredak, a Danci se opiru bojeći se da bi šire obrazovanje Grenlanđana moglo dovesti do prebrzog društvenog razvoja i političkih zahtjeva.
Početkom 20. stoljeća opada lov na tuljane i raste ribolov, danska vlast odbija zahtjeve s Grenlanda za prelazak na industrijski ribolov odgađajući modernizaciju, ali odobravaju farskim ribarima ribolov u zapadnogrenlandskim vodama čemu se Grenlanđani protive u strahu od iscrpljivanja ribljih zaliha. Kolonijalna vlast odbacuje njihove prigovore.
Političko i ekonomsko zatvaranje Grenlanda trajalo je sve do kraja Drugog svjetskog rata koji je otoku donio svojevrsno oslobođenje. Tijekom rata Grenland je bio prisiljen ekonomski funkcionirati bez Danske s kojom se sve veze prekidaju 1940. godine nakon što ju je Njemačka okupirala. Grenland se kao strogo izolirana kolonija našao u izvanrednoj situaciji jer je za opskrbu, trgovinu i upravu bio potpuno ovisan o Danskoj.
Drugi svjetski rat je tako, prema Heinrichu, bio prekretnica u dansko-grenlandskim odnosima jer je okončao izolaciju Grenlanda od svijeta. Dansku kolonijalnu upravu na otoku predvodila su dva guvernera koja su, nastojeći izbjeći nestašice kako glad ne bi potkopala danski kolonijalni projekt, počeli otok opskrbljivati preko Sjedinjenih država i Kanade. Uspostavljaju se nove trgovačke i diplomatske veze, a u Nuuku se otvaraju američki i kanadski konzulat, prve stalne izravne veze s drugim državama bez posredovanja Danske. Grandland dobiva novine i radio pa jača politička svijesti i povezanost inuitskih zajednica iz drugih krajeva. Uz veću samostalnosti dolaze i prve američke vojne baze. Obrambeni sporazum između SAD-a i Danske potpisan na godišnjicu njezine okupacije 9. travnja 1941. u ime Danske potpisuje Henrik Kauffmann njezin veleposlanik u SAD-u te u njega uvrštava odredbu prema kojoj se američkim snagama dopušta prisutnost na Grenlandu sve dok postoji opasnost za sjevernoamerički kontinent.
Za razliku od Danske, gdje je vlada surađivala s njemačkim vlastima do 1943., Grenland je ostao neprijateljski teritorij za nacističku Njemačku tijekom cijelog rata, a vremenske prognoze sa sjeveroistočnog Grenlanda bile su ključne u ratnim naporima jer su korištene u pripremama za iskrcavanje saveznika u Normandiji na Dan D, 6. lipnja 1944.
Heinrich piše kako je rat doveo do novog optimizma u pogledu političke i ekonomske budućnosti Grenlanda. U gradnji američkih vojnih baza Grenlanđani su vidjeli priliku da se u budućnosti grade i postrojenja za industrijski ribolov. Tijekom rata snažan izvor prihoda za Grenland je rudnik kriolita Ivittuut na jugu otoka. Kriolit se koristio za proizvodnju aluminija što je bilo važno za ratne napore, a grenlandski rudnik mu je bio jedini poznati izvor u svijetu.
Rat je Grenlandu donio nove tranzitne luke kao i nove opskrbne puteve, ali i prvi strah da bi se Grenlanđani nakon rata mogli poželjeti pridružiti SAD-u jer povratak u izolaciju više nije bio moguć. Novoosnovani Ujedinjeni narodi tražili su izvješća o napretku osamostaljivanja kolonija. Ipak, Grenlanđani ostaju predani Danskoj pa čak skupljaju privatna sredstva za obnovu Danske nakon rata.
Američki predsjednik Harry Truman ponudio je 1946. godine Danskoj 100 milijuna dolara za Grenland, ali su ga oni odbili. Prije toga, u povijesnim izvorima zabilježeno je kako se ideja o kupnji Grenlanda i Islanda razrađivana nakon kupnje Aljaske 1867., no tada je prijedlog odbio američki Kongres. Nakon Drugog svjetskog rata Danska uključuje Grenland u svoje kraljevstvo te otok prestaje biti kolonijom 1953. godine i dobiva pravo slati dva predstavnika u danski parlament. Heinrich tumači kako je većina grenlandskih političara poslijeratnog vremena vidjela Dansku kao očitog partnera za modernizaciju otoka. Danska ulaže u javno zdravstvo, stanogradnju, infrastrukturu i školstvo, a žene dobivaju pravo glasa 1948. Ulaže se u ribarsku industriju, luke, brodogradnju i energetiku, ali s rastom gospodarstva produbljuje se i ovisnost o Danskoj jer se gospodarstvo centralizira, a odluke se donose u Kopenhagenu. Broj stanovnika penje se s nešto više od 20 tisuća na 40 tisuća ljudi što traži daljnja ulaganja.
Pravo na rude i prihode
Modernizacija ubrzo postaje “danifikacija” pa sada Danci promoviraju svoj jezik kao nužan za obrazovanje i napredovanje, a grenlandski jezik i kultura smatraju se inferiornima. U drastičnom eksperimentu iz 1951. godine 22 grenlandske djece u dobi od pet do sedam godina odvojeno je od obitelji i poslano u Dansku kako bi postali nositeljima modernizacije. Nakon godinu dana učenja danskog jezika i kulture vraćeni su na Grenland i smješteni u sirotište gdje su smjeli govoriti samo danski i minimalno kontaktirati s obiteljima. Umjesto da postanu nositeljima modernizacije većina djece je patila zbog gubitka obitelji, baštine i jezika pa je umjesto entuzijazma rezultat bila ogorčenost.
Tolika da se aktualna premijerka Danske Mette Frederiksen 2020. službeno ispričala šestero preživjelih sudionika eksperimenta. Tijekom cijele druge polovice 20 stoljeća radnici na Grenlandu rođeni u Danskoj imaju veće plaće od onih rođenih na Grenlandu, uz opravdanje da su rođeni Grenlanđani manje produktivni. Godine 1972. zatvara se rudnik ugljena i zbog toga raseljava grad Qullissata koji potom postaje simbolom gospodarske i političke nemoći Grenlanđana. Formalni kraj kolonijalnog statusa donio je Grenlandu stvarni nastavak danske dominacije, ali istovremeno Hladni rat otoku je dao stratešku važnost.
Otok postaje ključan za obranu Sjeverne Amerike. Danska tu stratešku važnost koristi kako bi jačala svoj položaj unutar NATO-a. Problem za Grenlanđane je u tome što njihov otok ima ključnu ulogu, a oni nemaju kontrolu nad odlukama. Danska i SAD novi obrambeni sporazum sklapaju 1951. godine čime SAD dobiva pravo stalne vojne prisutnosti na Grenlandu gdje grade zračnu bazu Thule, danas poznatu kao Pituffik. Grenlandski političari u pregovorima nisu sudjelovali, a zbog gradnje baze raseljena je cijela jedna zajednica stanovnika. Raseljeni Inuiti pravdu su tražili na danskim sudovima gdje nakon nekoliko desetljeća dobivaju financijsku odštetu i ispriku tadašnjeg danskog premijera Poula Nyrupa Rasmussena. Obrambeni sporazum, obnovljen 2004. godine, kako bilježi britanski The Guardian, i u postojećim odnosima omogućuje snažno širenje američke vojne prisutnosti na otoku.
Danska u vrijeme Hladnog rata službeno zabranjuje skladištenje nuklearnog oružja na svojem teritoriju, ali Heinrich navodi kako SAD od 1957. skladišti nuklearno oružje u svojoj grenlandskoj bazi uz tihi pristanak Danske. Situacija je eskalirala kada se američki bombarder B-52 s četiri nuklearne bombe srušio kraj baze i za dansku vlast izazvalo priličnu sramotu. U Hladnom ratu Grenland je bio strateški ključan, ali politički marginaliziran i svi odnosi s SAD-om odvijali su se preko Danske. No, Sjedinjene države na otoku su sagradile 17 vojnih baza da bi se do danas svele na jednu.
Kontrola grenlandskih resursa jedan je od važnijih sporova između Grenlanda i Danske sve od 70-tih godina prošlog stoljeća jer Grenlanđani traže pravo na rudna bogatstva i prihode od eksploatacije, a Danska želi zadržati nadzor. Grenlandski pokret za samoupravu poznat i kao Home Rule koji je doveo do referenduma 1979. godine rezultirao je većom samostalnosti u odlučivanju za Grenlanđane. Šest godina kasnije 1985., iako formalno dio Danske, Grenland koristi svoje ovlasti kako bi nezavisno od nje napustio Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ) prije nego će EEZ postati Europska unija. Glavni pokretač takve odluke bila je želja da u potpunosti kontroliraju svoje ribolovne resurse i ograniče drugim državama članicama pristup bogatim ribolovnim područjima.
To danas moguće pravno komplicira primjenu odredbi Ugovora o Europskoj uniji koji obvezuje države članice na pružanje pomoći zemlji članici koja je žrtva agresije jer je Grenland nije dio Unije. Međutim jest dio NATO saveza, a ni jedna odredba u njegovu osnivačkom ugovoru ne predviđa napad jednog NATO saveznika na drugog.
