Kada bi netko neupućen čitao hrvatske strateške dokumente o zelenoj tranziciji, vjerojatno bi pomislio da živi u državi koja s ponosom podupire obnovljive izvore, reciklira biootpad, kompostira, proizvodi bioplin i hrabro zakoračuje u kružnu ekonomiju. No, ista će osoba brzo shvatiti da se nalazi u birokratskom labirintu koji ne nagrađuje održivost, nego je sustavno potkopava.
Dovoljno je pogledati kako je postavljen aktualni poziv iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, točnije mjera NPOO.C1.3.R2-I1.10 pod nazivom Ulaganje u učinkovitu upotrebu resursa i potpora prelasku na kružno gospodarstvo biootpad. Na papiru to zvuči kao izvanredna prilika: financiranje infrastrukture koja bi smanjila količine otpada na odlagalištima i istodobno omogućila proizvodnju novih vrijednih sirovina, komposta i digestata. U praksi su, međutim, kriteriji postavljeni tako da postojeća bioplinska postrojenja u Hrvatskoj jednostavno ne mogu sudjelovati.
Strogo, bez prilagodbe
Ključni kamen spoticanja je CMC 5, segment europske Uredbe 2019/1009 kojom se definiraju pravila za stavljanje gnojidbenih proizvoda na tržište Europske unije. Ova kategorija propisuje od kojih materijala digestat smije nastati da bi se smatrao prihvatljivim za stjecanje statusa EU gnojidbenog proizvoda. Problem nastaje kada nacionalni pozivi na financiranje, poput ovog iz NPOO-a, mehanički preuzmu taj okvir i primijene ga na postrojenja koja uopće ne traže CE oznaku, nego samo žele obraditi biootpad iz vlastitih sustava i koristiti digestat na vlastitim površinama. Hrvatska je tako preslikala najstroži europski režim bez ikakvog prilagođavanja stvarnom stanju na terenu.
Rezultat je da postojeća bioplinska postrojenja, kojih u zemlji ima 40-ak, automatski ispadaju iz svih mogućnosti financiranja jer se u njihovim fermentorima, uz biootpad, nalazi i silaža, svježi usjev koji prema pravilima CMC 5 isključuje mogućnost CE oznake. Bioplinsko postrojenje koje godinama prerađuje kukuruznu silažu i lokalni biootpad, proizvodi električnu energiju, toplinu i digestat koji koristi u poljoprivredi, ne može dobiti potporu za unapređenje tehnologije jer njegov digestat ne može formalno postati CMC 5. U Hrvatskoj se to naziva usklađenošću s europskim propisima. Kada se tome doda činjenica da Ministarstvo poljoprivrede već više od 900 dana nije donijelo Pravilnik o hrvatskim gnojidbenim proizvodima, priča poprima elemente apsurda. Dok se u Bruxellesu definiraju tehnički kriteriji za CE proizvode, Hrvatska nije sposobna osigurati ni nacionalni okvir za one koji digestat i kompost žele koristiti u zemlji, bez izvoza.
Tako je stvorena situacija u kojoj se digestat i kompost ne mogu ni prodavati ni koristiti jer nema pravila koja bi definirala njihov status, sastav, mikrobiološke i agronomske parametre. Nema pravilnika, nema procedure, nema klasifikacije, nema ni tržišta. Dok se čeka taj pravilnik Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije uvodi sve strože uvjete i referira se na europske norme koje nijedan hrvatski digestat ni kompost ne može zadovoljiti. Zajedno ta dva ministarstva, poljoprivrede i okoliša, djeluju kao savršeni tandem paralize. Jedni ne donose pravilnik, a drugi traže da se on poštuje.
U praksi to ne znači samo izgubljene bodove u tablicama NPOO-a. To znači stvarno zaustavljanje ulaganja, propuštene europske milijune i gubitak radnih mjesta. Kompostane su mjesecima pod povećalom inspekcija zbog nedostatnih dozvola, neriješenog statusa otpada i neusklađenosti s novim pravilnicima. Bioplinska postrojenja ulaze u zonu pravne nesigurnosti: mogu proizvoditi energiju, ali ne smiju tražiti sredstva za modernizaciju jer bi time formalno morala dokazati da će njihov digestat biti CMC 5, što ne mogu. Kao da bi netko namjerno želio onemogućiti razvoj kružne ekonomije: zatvoriti kompostane, blokirati bioplinska postrojenja, usporiti pravilnike, a zatim svečano objaviti da Hrvatska mora intenzivirati aktivnosti na kružnoj ekonomiji. To više nije birokratski propust, nego sustavni paradoks.
Posebno ironično djeluje činjenica da su upravo bioplinska postrojenja koja koriste silažu i biootpad najstabilniji i tehnološki najsigurniji oblici kružne prakse. Ona su energetski samodostatna, sa zatvorenim ciklusom i lokalnim inputima. U očima Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije takva postrojenja postaju problematična jer miješaju ulazne tokove, kao da priroda zna razliku između kukuruzne silaže i kore banane. U državama poput Austrije, Njemačke ili Nizozemske upravo se takvi modeli potiču jer spajaju energetiku, poljoprivredu i gospodarenje otpadom. U Hrvatskoj oni postaju kolateralna žrtva prepisivanja bez razumijevanja konteksta. U posljednjih pet godina pojam kružna ekonomija pretvoren je u retorički ukras svake strategije. No iza te retorike krije se stvarnost u kojoj država nije uspjela izgraditi ni jedan dosljedan model zatvaranja ciklusa biootpada. Infrastruktura je fragmentirana, propisi su u koliziji, nadležnosti su podijeljene, a gradovi i komunalna društva prepušteni sami sebi. Umjesto kružne ekonomije dobivena je kružna birokracija.
Kada Hrvatska u pozive za financiranje unosi CMC 5 kao uvjet, a istodobno ne posjeduje nacionalni pravilnik koji definira domaći digestat, to nije usklađivanje, to je kopiranje bez koncepta. To je kao da školi koja nema učionicu propišemo pravila svemirske agencije.
Ozbiljne posljedice
Posljedice su ozbiljne. Bioplinska postrojenja danas rade s minimalnim maržama, suočena s inflacijom, rastom cijena kukuruza i logistike te s neizvjesnošću u otkupu električne energije. Oduzmi im mogućnost sufinanciranja modernizacije ili ulaganja u reciklažne linije i dobivaš ekonomsku blokadu sektora koji je trebao biti nositelj energetske tranzicije. Istodobno, država gubi dvostruko: gubi sredstva iz NPOO-a koja neće biti iskorištena jer nema dovoljno prihvatljivih projekata i gubi energetsku samodostatnost ruralnih područja jer bioplinska postrojenja polako odustaju od širenja ili zatvaraju ciklus. To nije pogreška u provedbi, to je strategija nečinjenja.
Ministarstvo poljoprivrede već više od 900 dana nije donijelo Pravilnik o hrvatskim gnojidbenim proizvodima, iako je njegov nacrt dovršen i usklađen sa stručnom javnošću. Taj dokument, koji bi trebao omogućiti da digestat, kompost i ostali nusproizvodi iz otpada dobiju status gnojidbenog proizvoda u Hrvatskoj, čeka u ladici. U međuvremenu poljoprivrednici uvoze gnojiva iz Italije, Austrije i Mađarske, dok domaći proizvođači organske tvari, kompostane i bioplinska postrojenja, ne mogu legalno plasirati svoj proizvod. Država koja se zaklinje u smanjenje uvoza i jačanje lokalnih resursa sama sebe prisiljava da gnojivo kupuje izvana. Taj paradoks nadilazi svaku ironiju.
U cijeloj toj priči najtiši su oni koji najviše znaju. Inženjeri koji su gradili bioplinska postrojenja, profesori koji su pisali zakone i konzultanti koji su desetljeće radili na kružnim modelima danas uglavnom šute. A sektor stagnira. Da postoji politička volja, rješenje bi bilo jednostavno: donijeti Pravilnik o hrvatskim gnojidbenim proizvodima uz prijelazno razdoblje i jasne analitičke kriterije, izmijeniti poziv NPOO-a kako bi se uklonio zahtjev za CMC 5 za projekte koji se ne odnose na CE proizvode, uvesti kategoriju digestata za internu poljoprivrednu primjenu s osnovnim laboratorijskim standardima, uspostaviti zajednički registar između Ministarstva zaštite okoliša i Ministarstva poljoprivrede te voditi transparentnu komunikaciju s proizvođačima, ne kroz inspekcije i zabrane, nego kroz smjernice i tehničke radionice.
Hrvatska je danas zemlja koja se javno hvali zelenim politikama, a istodobno gasi kompostane, blokira digestate i usporava svaku lokalnu inicijativu koja bi mogla zatvoriti ciklus otpada. Digestat, koji bi trebao biti simbol pretvorbe otpada u resurs, postaje simbol administrativne nemoći. Umjesto da postane gnojivo, postaje dokument. Održivi razvoj ne mjeri se prezentacijama, nego tonama oporabljenog otpada i hektarima tla na kojima se te tvari vraćaju u ciklus.
Hrvatska ne treba nove deklaracije o kružnoj ekonomiji. Treba manje pravilnika koji se ne donose i više razumijevanja za one koji već danas stvarno žive kružnu ekonomiju.
