U Hrvatskoj je u posljednjih dvadeset godina broj doktoranda porastao gotovo četiri puta – sa svega 1.316 u 2005. godini na gotovo 5.000 danas[1]. I dok se najveći udio sustavno odnosi na osobe zaposlene u obrazovnim institucijama (oko 40% kroz godine), sve je više doktoranda zaposlenih u realnom sektoru.
Mnoga poduzeća financijski i organizacijski podupiru razvoj svojih ključnih zaposlenika kroz doktorski studij – najčešće kada je riječ o stručnjacima i menadžerima na višim razinama odgovornosti. U njima se prepoznaje potencijal za daljnji rast i stvaranje nove vrijednosti unutar organizacije.
Iako bi takva ulaganja logično trebala rezultirati znanjem koje pokreće inovacije, poboljšava procese i povećava konkurentnost – stvarnost je bitno drugačija: procjenjuje se da 80% doktoranda svoj doktorat neće nikad privesti kraju. A oni koji ga dovrše, uglavnom su zaposleni u akademskom svijetu.
Ishod je za gospodarstvo nedvojben: ulaganje u doktorat nerijetko ostaje bez povrata, a potencijalni doprinos poslovanju neiskorišten.
Gdje nastaje problem?
O specifičnim izazovima doktoranda iz realnog sektora govori doc. dr. sc. Ana Pavković, koja je prva u Hrvatskoj pokrenula Doktorsko savjetovanje (PhD coaching).
Pavković je doktorirala 2021. godine na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i ranije radila te godinama svjedoči jazu između očekivanja doktoranda i zahtjeva koje im nameće akademski sustav.
„Problem nastaje odmah na početku – na upisu – jer praktički nitko ne zna u što se upušta. Prošle godine provela sam dubinske intervjue s 30 doktoranda i doktora znanosti i samo 1 od 30 ispitanih je izjavio da je znao što ga čeka na doktoratu, a radilo se o osobi čija su oba roditelja doktori znanosti“, navodi Pavković.
„Doktorandi van akademskog svijeta upisuju studij s uvjerenjem da će imati vodstvo pri svakom (i najmanjem) koraku, kakvo su iskusili u dosadašnjem obrazovanju i na radnom mjestu, što rezultira pogrešnim i prevelikim očekivanjima – u prvom redu od mentora, a onda i drugih članova akademskog osoblja uključenih u doktorski studij.“
„Drugi izazov predstavlja nedostatak znanja i nerazvijene akademske vještine doktoranda. Između ostalog, doktorand treba znati ispravno definirati istraživački problem, biti vješt u akademskom pisanju i čitanju, znati odabrati metodu i uspješno ju provesti te ispravno ispitati hipoteze i iznijeti zaključke. Međutim, većina nema te prijeko potrebne vještine i znanja za uspješan završetak doktorata. To u kombinaciji s nedostatkom vremena i podrške, neminovno rezultira odustajanjem.“
„Sustav jednostavno nije prilagođen doktorandima iz realnog sektora. Njima je potreban jasan plan, stalna usmjerenost i pravovremena provjera kvalitete – jer svaka pogreška u ranijoj fazi može značiti višemjesečno vraćanje unatrag.“
Upravo u toj praznini nastaje najveći gubitak, i za pojedinca i za poduzeće. Ako doktorand stagnira, znanje ne dolazi do organizacije. Vrijeme prolazi, troškovi rastu, a motivacija se smanjuje iz mjeseca u mjesec. Na kraju – ulaganje u doktorat ostaje bez rezultata, a osoba koja je trebala biti nositelj inovacija postaje još jedna od nevjerojatno velikog broja onih koji odustanu prije cilja.
„Zato je nužno doktorat sagledati kao projekt koji zahtijeva sustavno vođenje. Ako realni sektor želi da ulaganje u svoje zaposlenike rezultira stvarnom vrijednošću, mora im osigurati uvjete da taj projekt uspješno završe“, naglašava Pavković.
Doktorsko savjetovanje razvijeno je upravo zato da ta vrijednost ne propadne. „Ono osigurava strukturiran pristup, jasne mjesečne ciljeve i kontinuiranu provjeru kvalitete rada. Svaka faza ima svoju svrhu, a napredak se prati iz tjedna u tjedan. Kada osoba zna što radi i zašto to radi, tada završetak postaje pitanje vremena – a ne sreće.“
Za poduzeća, koristi su jasne: doktorand koji uspješno doktorira ne donosi samo akademsku titulu, već i kompetenciju rješavanja poslovnih problema utemeljenu na dokazima. To znači inovacije, razvoj novih poslovnih modela, kvalitetnije procjene tržišta i dugoročno – veću konkurentnost.
Ako želimo da hrvatsko gospodarstvo zaista ima koristi od doktorata svojih zaposlenika, potrebno je osigurati da ti doktorati budu i uspješno završeni. Sve drugo je propuštena prilika.
Više informacija o doktorskome savjetovanju i radu doc. dr. sc. Ane Pavković dostupno je na stranici aphd.eu.
[1] Državni zavod za statistiku. (2007). Priopćenje br. 8.1.11: Doktorandi – osobe u postupku stjecanja doktorata znanosti u ak. g. 2005./2006. Državni zavod za statistiku.
Državni zavod za statistiku. (2025). OBR-2024-4-7: Studenti upisani na sveučilišni doktorski studij u ak. g. 2023./2024. Državni zavod za statistiku.
