Zlato je, nema nikakve sumnje, trenutačno jedna od najatraktivnijih kategorija imovine čija cijena već godinama uporno prkosi gravitaciji, obilato koristeći neobičan splet okolnosti koji poput magneta djeluje na investitore i pritom im ostavlja pregršt mogućnosti odabira prikladnog narativa.

Za jedne su to narasli apetiti središnjih banaka Kine, Indije, Rusije i inih zemalja u razvoju, uvjetovani spoznajom da se američki dolar običnim potezom pera može pretvoriti u vrlo potentno sredstvo ekonomskih sankcija. Drugi u zlatu traže siguran zaklon i zaštitu od očekivane erozije vrijednosti ključnih valuta poput dolara, kojeg ozbiljno ugrožava rastući jaz u državnom proračunu i opetovani nasrtaji Bijele kuće na neovisnost središnje banke.

Ostatak, uz izraženu sklonost diversifikaciji (i strah od kraha AI balona), vjerojatno respektira zastrašujuću snagu krda koje još uvijek ne pokazuje nikakve znakove posustajanja, nastavljajući impresivan niz rekorda kojim je cijena zlata, po prvi puta u povijesti, tijekom listopada dotakla granicu od 4000 dolara po unci.

Objekt fascinacije

U kombinaciji sa zabrinjavajućim (ili barem specifičnim) makro trendovima, geopolitika (ili geoekonomija, kako vam draže) je zlato pretvorila u objekt fascinacije velikog broja ulagača, ali niti ostatak kvarteta plemenitih metala u međuvremenu nije mirovao. Štoviše, poredak se protekloga tjedna bitno izmijenio, pa je u usporedbi s krajem prosinca zlato, vjerovali ili ne, ostalo na – začelju. Istini za volju, srebro, platina i paladij u dobroj mjeri tek nadoknađuju mršaviju (ili čak negativnu) izvedbu zabilježenu tijekom prošle godine, ali ostaje činjenica kako je, pored medijskih naslova usredotočenih na zlato, platina uvjerljivo najveći ovogodišnji dobitnik u segmentu plemenitih metala, s rastom cijene od oko 80 posto.

S rastom od gotovo 75 posto od početka godine, samo korak iza platine je srebro, čija je cijena najprije preskočila 45 dolara po unci (po prvi puta od 2011. godine), a potom i dotakla čarobnu granicu od 50 dolara. Ali zasad samo u Velikoj Britaniji – s druge Velike bare ne vlada nestašica, zbog čega se pojavio uočljiv diskont u odnosu na cijene na Otoku. A onda i paralele s kontroverznom epizodom iz povijesti. Riječ je o nadasve zanimljivoj avanturi tijekom koje su braća (Nelson, William i Lamar) Hunt rapidnom akumulacijom zaliha (ugrabivši od 200 milijuna unci) tržište srebra neuspješno pokušali stjerati u kut.

Međutim, aktualni “short squeeze” u Londonu teško se može usporediti s perfidnom taktikom braće Hunt (unatoč drukčijim tezama koje se mogu pročitati na Redditu ili još opskurnijim forumima) i zapravo je u prvom redu tehničke naravi, odnosno posljedica prijašnjeg diskonta, generiranog strahom od nepredvidivih poteza Donalda Trumpa. Špekuliralo se, naime, kako da bi Bijela kuća višim carinama mogla, baš kao i u slučaju čelika i aluminija, obuhvatiti i srebro, isprovociravši time povećani opseg isporuka srebra na američko tržište.

Bizarna epizoda

A onda opet, neslavan epilog bizarne epizode iz prošlog stoljeća koji je ključne aktere ostavio u minusu većem od milijardu dolara (i prizemljio cijenu prema bitno skromnijih 10 dolara), ostat će zapamćen i po činjenici da je cijena srebra tada, makar za kratko, preskočila okruglih 50 dolara. Razlika je, naravno, u inflaciji: prevedeno u realnu kupovnu moć, aktualna cijena srebra još se uvijek ne može mjeriti čak ni s (nominalnim) vrhuncem iz 2011. godine, a kamoli s erom vladavine braće Hunt. Izraženo u “sadašnjim” dolarima, cijena je tada dosegnula vrtoglavih 200 dolara po unci. U normalnim bi okolnostima, dakako, bilo za očekivati da će arbitraža vrlo brzo ispeglati razlike u cijenama između New Yorka i Londona, no američka administracija još uvijek razmatra status kritičnih minerala među kojima su i srebro, platina i paladij (i eventualno uvođenje carina).

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Uostalom, skromna korekcija cijena ne mijenja ništa na stvari iz perspektive zagriženih poklonika, pomalo nalik kultu okorjelih obožavatelja zlata (koji sebe nazivaju “Gold Bugs”). A jedna od ključnih teza koja podgrijava optimizam potonjih upravo je dugoročna krivulja odnosa zlata i srebra: dotični je omjer rastao punih 15 godina (u korist zlata), kulminiravši krajem prošle godine, kada je cijena zlata bila gotovo 90 puta veća od srebra. To je otprilike dvostruko više u odnosu na omjer iz 2010. godine, kada se zlato počelo značajnije odvajati od srebra.

U tom kontekstu valja promatrati i recentna zbivanja: nakon što je prijetnja novom eskalacijom trgovinskog rasta na relaciji Washington – Peking prošloga tjedna gurnula zlato još dublje na pozitivan teritoriji, skok cijene srebra iznad 50 dolara posve je logična reakcija optimista koji srebro, po uzoru na zlato, percipiraju kao relativno siguran zaklon od (geo)političkog rizika. I pritom spremno ignoriraju činjenicu da je i zlatu i srebru, za razliku od konvencionalnih financijskih instrumenta, inherentan nedostatak bilo kakvog prinosa (poput kamate ili dividende). To je u ovoj priči, obojanoj svijetlim tonovima, očito detalj koji nikoga ne zamara previše.