Prošle je godine bivši talijanski premijer Mario Draghi izradio povijesno izvješće o budućnosti europske konkurentnosti, u kojem je preporučio da Europska unija poveća godišnja ulaganja za više od 800 milijardi eura (930 milijardi dolara), što je ekvivalent više od četiri posto njezina BDP-a. Ovo je izvješće sada postalo intelektualni temelj za ambicioznu strategiju za revitalizaciju rasta u Europi. Ali Europa bi trebala paziti što želi. Kao što je pokazao Japan, ulaganja nisu lijek za sve.

U Europi ideja da je više ulaganja ključ gospodarskog uspjeha ima veliko težište. Takozvana Lisabonska strategija, pokrenuta 2000., nastojala je povećati ulaganja u istraživanje i razvoj na tri posto BDP-a. Taj je cilj ostao na službenom dnevnom redu EU-a već četvrt stoljeća, ali nikada nije postignut. Europska komisija dodala je 2015. još jedan cilj ulaganja: njezin Plan ulaganja za Europu nastojao je mobilizirati 315 milijardi eura dodatnih ulaganja u roku od tri godine kako bi se povećala konkurentnost i dugoročni rast.

Desetljeća stagnacije

Ali ulaganja nisu spasila Japan od nekoliko desetljeća stagnacije. Od 1970. godine, japanske bruto investicije u fiksni kapital u prosjeku su iznosile, a često i znatno premašivale, 30 posto BDP-a. To je mnogo više ne samo od prosjeka EU-a, već i od stope u Njemačkoj, najjačem gospodarstvu EU-a, gdje se bruto investicije u fiksni kapital kreću oko 23 posto BDP-a. Razlika od četiri postotna boda između najnovijih vrijednosti (26% u Japanu i 22% u Njemačkoj i EU-u) iznosi oko 800 milijardi eura godišnje, što je točno iznos koji Draghi preporučuje dodati ukupnim ulaganjima EU-a.

Naravno, važna je vrsta ulaganja. Dok ulaganje u nove strojeve dovodi do padajućih prinosa nakon što tvrtka ima dovoljno kapaciteta da služi tržištu, ulaganje u nove ideje teoretski ne bi trebalo biti vezano takvim ograničenjima. Ali ako se izdvoje ulaganja u istraživanje i razvoj, Japan ima još bolje rezultate. Godine 2000., kada je EU postavio svoj cilj Lisabonske strategije, Japan je već ulagao gotovo tri posto svojeg BDP-a u istraživanje i razvoj, a tu je stopu zadržao tijekom posljednjih 25 godina, u usporedbi s prosjekom EU-a od dva posto.

Pa ipak, unatoč impresivnim stopama ulaganja u fiksni kapital i istraživanje i razvoj, japansko gospodarstvo oslabilo je tijekom posljednjih četvrt stoljeća. U 1980-ima i 1990-ima, Japan se mogao pohvaliti drugim najvećim svjetskim gospodarstvom, pokretanim proizvodnim sektorom koji se činio nepobjedivim. Sada je Japan četvrto najveće svjetsko gospodarstvo, a nedavno je zaostao za Njemačkom unatoč tome što ima mnogo veće stanovništvo (120 milijuna, u usporedbi s 80 milijuna), djelomično zbog deprecijacije jena.

Netko bi mogao tvrditi da je ovo nepravedna usporedba, jer procjena gospodarstva po trenutnim tečajevima, bez uzimanja u obzir razlika u inflaciji, ne odražava na odgovarajući način kvalitetu života. Ali ako se pogleda dohodak po stanovniku izražen u paritetu kupovne moći, Japan je prije 20 godina bio približno izjednačen s Njemačkom, a sada mu ide gore od Italije. U svakom slučaju, tečajevi nisu nevažni, barem politički: Japanci su dobro svjesni svoje opadajuće kupovne moći kada putuju u inozemstvo i nesumnjivo primjećuju strane turiste koji se razmeću svojom kupovnom moći u Japanu. To je možda pomoglo u stvaranju plodnog tla za krajnju desnicu.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Dakle, što objašnjava loše ekonomske rezultate Japana? Odgovor nije nepovoljna demografija. Zapravo, stanovništvo Japana ne smanjuje se ni približno tako brzo kao što bi to općeprihvaćeni stav dao naslutiti, jer je od prijelaza stoljeća palo za samo tri milijuna, na nešto manje od 124 milijuna prošle godine, a zaposlenost je porasla za deset postotnih bodova.

Što stoji iza ulaganja?

Da bi se objasnile poteškoće Japana, potrebno je pogledati iza glavnih brojki o ulaganjima. Iako su ulaganja u istraživanje i razvoj snažna, ona se uglavnom odvijaju u velikim poduzećima, koja su prvenstveno zainteresirana za postupna poboljšanja postojećih proizvoda ili procesa, a ne za razvoj radikalno novih ideja ili tehnologija. Mnogo je vjerojatnije da će se istinske inovacije dogoditi u novoosnovanim poduzećima, ali u Japanu – kao i u EU-u – najveći potrošači na istraživanje i razvoj ostali su isti desetljećima.

Velike tvrtke prepoznale su ograničenja svojih internih napora u istraživanju i razvoju. Neke su čak stvorile specijalizirane odjele korporativnog rizičnog kapitala (CVC), sa zadatkom da traže obećavajuće ideje izvan svojih korporativnih struktura. No, u 2022. godini vodeći potrošači na istraživanje i razvoj u Japanu činili su samo 7,3 posto globalnih ulaganja u korporativni rizični kapital. To je otprilike jedna trećina udjela poduzeća iz EU-a (22%), ali s obzirom na to da je gospodarstvo EU-a oko četiri puta veće od japanskog, te su razine slične, u relativnom smislu.

Međutim, EU je prošao mnogo bolje od Japana po još jednoj mjeri: više od 40 posto ulaganja europskih tvrtki u korporativni rizični kapital otišlo je lokalnim novoosnovanim poduzećima. U Japanu je taj udio bio neznatan – 0,01 posto – dok je ostatak uglavnom išao novoosnovanim poduzećima u SAD-u. Nadalje, američka, pa čak i japanska poduzeća osigurala su znatna sredstva za korporativni rizični kapital poduzećima iz EU-a, što je 2022. privuklo ukupno oko devet posto globalnog financiranja korporativnog rizičnog kapitala. To je mnogo manje od 80 posto koji je otišao u SAD, ali i znatno više od malog udjela – blizu nule – koji je pristigao u Japan.

Pouka za EU je jasna: umjesto da se usredotoči samo na povećanje ulaganja, trebao bi nastojati njegovati i jačati svoj inovacijski ekosustav. Tek tada će moći isporučiti ideje i izume koji mijenjaju igru i koji podupiru globalnu konkurentnost u 21. stoljeću.

© Project Syndicate 2025.