Uvoz vina u Hrvatsku raste, a cijena domaćih vina obara rekorde. Tako bi ukratko mogla glasiti tužna hrvatska vinska priča. No, iza tih jednostavnih tvrdnji krije se niz pitanja koja opterećuju vinare. Kao da realni tržišni problemi nisu dovoljni, na sve se nadovezuju i klimatske promjene koje iz temelja mijenjaju vinski sektor.
O vinskim aktualnostima razgovaramo s Jelenom Balog, vlasnicom Vinologa i jedinom vinskom brokericom u Hrvatskoj.
Količinska prodaja domaćih vina prošle godine bilježi pad. Što nam govori taj podatak?
Pad prodaje domaćih vina posljedica je smanjene proizvodnje te rasta cijena, što je rezultat odnosa ponude i potražnje na tržištu. U 2023. godini u Hrvatskoj je proizvedeno oko 45 milijuna litara vina, dok je 2024. ta brojka blago porasla na 47 milijuna. To je i dalje znatno manje od nekadašnjih 60-ak milijuna litara koliko smo proizvodili. Međutim, tijekom turističke sezone potrebe tržišta dvostruko su veće. S jedne strane, pozitivno je što, unatoč trenutačno najvišim cijenama u Europi, viškova vina više nemamo, no u budućnosti bi se vrlo lako mogao pojaviti problem manjka – poglavito zbog klimatskih izazova i nedostatka radne snage u vinogradarstvu. Istodobno, bilježimo i promjene u potrošačkim navikama: mlađe generacije sve više preferiraju bezalkoholna vina, vina s nižem udjelom alkohola te aromatizirane i slađe varijante.
Što nam govori podatak o rastu uvoza mošta?
Budući da uvoznici uglavnom nemaju vlastitu proizvodnju, hrvatski vinari najčešće uvoze mošt radi prerade. Mošt se miješa s domaćim vinom, što je legalno ako je ispravno deklarirano, na primjer, “Vino iz EU” ili s jasno naznačenom državom podrijetla, na primjer, “Vino iz Mađarske”. No, kako takvih deklaracija gotovo i nema na hrvatskom tržištu, opravdana je sumnja da dio takvog vina završava pod oznakom hrvatskog vina, po vrlo niskim cijenama. Prema Državnom zavodu za statistiku, u 2024. uvezeno je 1,2 milijuna litara mošta. No, kako zakon ne definira jasnu sljedivost mošta, stvarni broj može biti i veći. Ovakve prakse narušavaju oznake izvornosti i zemljopisnog podrijetla, što ima negativan utjecaj na brendiranje domaćih vina, posebno poznatih sorti poput Malvazije, Graševine i Plavca.
Kako objasniti sve veći uvoz vina i koja se strana vina kod nas najbolje prodaju?
Porast uvoza vina posljedica je realnih potreba tržišta koje domaća proizvodnja ne može namiriti. Uvoze se uglavnom bijela i crna vina niže cjenovne kategorije koja vrlo često nemaju “Zaštićenu oznaku izvornosti”, kao i pjenušci i rosé vina, čija je potražnja osobito velika tijekom turističke sezone. Domaći vinari često ne mogu konkurirati cijenom u tim kategorijama budući kupci traže vina nižeg cjenovnog razreda. Prema OIV-u, većina zemalja, globalno, uvozi i do 50 posto vina koje konzumira, dok Hrvatska i dalje uvozi znatno manje.
Svjedočimo i statistici koja govori o velikom rastu cijena domaćih vina. Je li to točno i možemo li reći da se potrošači i zbog cijene sve više okreću uvoznim vinima?
Rast cijena domaćih vina je realan i proizlazi iz povećanja ulaznih troškova. Od opreme i repromaterijala – za koje često postoji monopol, do radne snage koje kronično nedostaje jer rijetko se još tko odlučuje baviti ili raditi u poljoprivredi. Sve to utječe na konačnu cijenu proizvoda. Većina vinara ne može proizvesti kvalitetno vino za manje od pet eura, što rezultira maloprodajnim cijenama većim od deset eura. Jedan od ključnih faktora je prinos po hektaru. Ulaganja su jednaka bez obzira na to proizvede li se 7000 ili 4000 litara po hektaru. Dugoročno, sniženje cijena domaćih vina moguće je jedino kroz povećanje ukupnih površina i prinosa.
Već neko vrijeme primjetan je pad popularnosti graševine i plavca. Kako to tumačiti?
Popularnost graševine i plavca u posljednje vrijeme opada, dijelom i zbog čestih medijskih napisa o patvorenim vinima u kojima su upravo te sorte čest predmet sumnje. Budimo iskreni i recimo kako i kupci prepoznaju da se kvaliteta određenih vina srozala, a cijene i dalje rastu. Pad kvalitete najviše se osjeti kod određenih vina s istoka Hrvatske. Također, čest je narativ da su hrvatska vina najskuplja u Europi, bez dublje analize troškova i proizvodnih uvjeta. U tome bi veliku ulogu trebala imati regionalna i nacionalna udruženja vinara, poput onih pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, koja bi trebala aktivno komunicirati s tržištem i braniti ugled domaćih vina.
Na početku ovogodišnje turističke sezone pojavile su se informacije o preskupim domaćim vinima u restoranima, prema tvrdnjama ugostitelja. Stoje li takve tvrdnje?
Visoke cijene vina u restoranima izazivaju nezadovoljstvo potrošača, što se lančano prenosi na ugostitelje i dobavljače. Stat ću u obranu većine vinara i ponoviti kako mnogi proizvođači ne mogu sniziti cijene zbog visokih proizvodnih troškova. Istovremeno, ako smo svjesni troškova i situacije u kojoj se vinari nalaze, ugostitelji mogu ponuditi više – na primjer, mogu povećati vrijednost ponude kroz edukaciju osoblja i profesionalnu prezentaciju vina. Kvalitetno sastavljena vinska karta i stručan konobar znatno doprinose boljem prihvaćanju cijene kod gosta, što pokazuju primjeri restorana koji tako uspješno posluju. To je dugoročno ulaganje koje sigurno donosi rezultat i za proizvođače i za ugostitelje, a i za državni proračun.
U posljednje se vrijeme pojavljuje i problem pogrešnih deklaracija hrvatskih vina na tržištu. Kako je to uopće moguće i kako se tome treba doskočiti?
Na žalost, sve dok nema odgovarajuće kontrole i reakcije odgovornih službi, potrošači bi trebali pomno čitati deklaracije: alkohol, godina berbe, vinogorje, proizvođač – sve su to pokazatelji kvalitete i autentičnosti. Nije to neka posebna znanost niti je potrebna zahtjevna edukcija. Na tržištu postoji sve više patvorenih vina koja ne zadovoljavaju standarde, a prodaju se ispod tržišnih cijena što je prihvatljivo kupcima unatoč lošoj kvaliteti. Kako bi se povećala sigurnost potrošača, u Vinologu smo uveli oznaku “Wine Broker” koja jamči da je vino koje nosi tu oznaku stručno evaluirano i da zadovoljava visoke kriterije kvalitete.
Kao jedan od problema spominjete i zaštitu zemljopisnog podrijetla vina. O čemu se konkretno radi?
Nemoguće je iz istog vinogorja imati vino u butelji za deset eura i isto tako vino u “bag-in-box”, znači, kartonskom pakiranju po sedam eura, a u boci po 1,99 eura. Takva diskrepancija narušava povjerenje potrošača. Rješenje leži u jasnoj strategiji regionalnog označavanja i uvođenju pravila sličnih apelacijama kakve postoje u Francuskoj, Italiji i drugim vinskim zemljama. Tamo vinari koji ne poštuju pravila gube pravo na korištenje oznake podrijetla. Apelacije, kod nas bi to bila stručna udruženja, rade proaktivno i sinergijski kako bi proizveli i brendirali što bolje vina, kad nas takve prakse nema. Upravo iz tog razloga su inozemna vinogorja priznata i definirana – od mikro položaja do kvalitetnog ranga pa mogu postići vrhunske cijene, poput Šampanja, Burgundije, Toskane i sličnih.
Koliko klimatske promjene utječu na vinogradarstvo u Hrvatskoj?
Klimatske promjene danas su jedan od najvećih izazova za vinarstvo – kako globalno, tako i kod nas u Hrvatskoj. Posljednjih godina suočavamo se s nizom ekstremnih vremenskih pojava koje izravno utječu na vinovu lozu i kvalitetu grožđa. Od kasnih proljetnih mrazova koji mogu uništiti pupove, preko sve učestalijih toplinskih valova i dugotrajnih suša, do iznenadnih tuča i požara – svi ti faktori utječu na prinos, aromatski profil i stil vina koji u konačnici nudimo tržištu.
Osobito zabrinjava činjenica da se cijeli proces sazrijevanja grožđa ubrzava zbog viših temperatura, što rezultira većim udjelima šećera, a time i alkohola u vinu, dok se istovremeno smanjuje kiselost – što mijenja balans i karakter vina na koje smo navikli. Neke regije u Europi već sada bilježe temperaturne ekstreme veće od 35 stupnjeva Celzijevih tijekom ključnih faza vegetacije, a modeli predviđaju da bi čak 70% tradicionalnih vinogradarskih područja moglo postati nepogodno za uzgoj vinove loze ako globalna temperatura poraste za samo dva stupnja Celzijeva. Vinari će vrlo brzo biti prisiljeni odgovoriti na te izazove: sadnjom otpornijih sorti, pomicanjem vinograda na više nadmorske visine, modernizacijom navodnjavanja te primjenom inovativnih tehnologija koje čuvaju tlo i vlagu. U svemu tome morat ćemo pronaći i način kako očuvati autentičnost hrvatskih vina i našu konkurentnost, jer vino nije samo proizvod, to je i kultura, tradicija i identitet.
Površine vinograda smanjile su se od ulaska u EU. Što bi država mogla učiniti?
Država bi mogla preko lokalnih samouprava ponuditi neobrađene poljoprivredne površine u koncesiju mladim ljudima zainteresiranim za sadnju vinograda. Također, potrebno je povećati postotak potpora iz EU fondova sa 50 na 70 posto kako bi ulaganje u vinogradarstvo postalo privlačnije. Uz to, ključno je osnovati stručna tijela za dugoročno planiranje sektora i provoditi sustavnu edukaciju, osobito u kontekstu prilagodbe klimatskim promjenama. Bez vinogradarstva nema ni vinarstva, a bez strategije u idućih deset godina nema razvoja.
Je li jedan od ključnih problema nedostatak novca za investicije u vinarstvu i vinogradarstvu, a posebno za promociju i marketing vina?
Zapravo, problem nije toliko u nedostatku sredstava, koliko u njihovoj neiskorištenosti. Postoje dostupni izvori financiranja, ali često izostaje pravodobna i dovoljno jasna komunikacija prema potencijalnim korisnicima. Bilo bi korisno unaprijed i sustavno informirati vinare, primjerice, ciljanim kampanjama o mogućnostima ulaganja u sustave navodnjavanja ili modernizaciju vinograda i podruma. Kada je riječ o promociji i marketingu vina, sredstva postoje, ali su trenutačno ograničena na promociju na tržištima trećih zemalja. To uključuje zemlje iz našeg neposrednog okruženja poput Srbije, Bosne i Hercegovine te Crne Gore – upravo one u koje najviše izvozimo. Iako je to korisno, bilo bi važno omogućiti i ciljano sufinanciranje promocije na domaćem tržištu i unutar Europske unije, gdje hrvatska vina imaju potencijal za daljnji rast, ali još uvijek nemaju dovoljno snažnu vidljivost.
