Prije nekoliko godina postojao je sveobuhvatni globalni konsenzus o trgovini: što slobodnije, to bolje. Samo su ekonomisti “štreberi” proveli mnogo vremena očajavajući zbog detalja trgovinske politike, a posebne interesne skupine uglavnom su jedine zagovarale zaštite. Sve u svemu, carine su bile relativno niske, većina vlada nastojala je privući strana ulaganja, a na prijenos tehnologije gledalo se kao na način širenja prosperiteta. Više nije tako.

Trideset i pet godina nakon što je vojni strateg Edward N. Luttwak skovao izraz “geoekonomija” kako bi opisao kada se “logika sukoba” susreće s “gramatikom trgovine”, taj pojam dobiva novi odjek. U mnogim zemljama raste konsenzus da trgovinsku politiku treba promatrati uglavnom kroz prizmu geopolitike.

No, kao što je Luttwak primijetio, geopolitički sukob je, u najboljem slučaju, igra nulte sume: dobici jedne strane su gubici druge strane. Nasuprot tome, trgovina je obično igra u kojoj svi dobivaju – bez obzira na to koliko glasno predsjednik Donald Trump tvrdio da druge zemlje pljačkaju SAD. Ova je napetost neizbježna. Svaki pokušaj korištenja ekonomskim mjerama za geopolitičke ciljeve na kraju će naići na nju.

SAD gubi više od Kine

Pa ipak, većina tvoraca politike nikada ne ode tako daleko. Primjerice, Trump provodi tako loše osmišljenu carinsku strategiju da ona može biti samo kontraproduktivna. To je najočitije u njegovom trgovinskom ratu protiv Kine.

Trebalo bi biti očito da u ratu trebate nastojati nanijeti više štete neprijatelju nego sebi. Ali sve dostupne simulacije utjecaja različitih carinskih scenarija koje su se pojavile u posljednjih nekoliko mjeseci pokazuju da bi SAD izgubio više od Kine. Razlog je jednostavan: SAD i Kina čine oko jedne četvrtine, odnosno jedne petine globalnog gospodarstva, ali Kina malo nadmašuje SAD u izvozu – a oko 80 posto tog izvoza odlazi u druge zemlje, a ne u Ameriku.

Drugim riječima, SAD nema moć nanijeti značajnu ekonomsku štetu Kini. No, nametanjem visokih carina Kini, podiže se cijena uvoza za domaće tvrtke i kućanstva, bilo zato što moraju plaćati carine (čije troškove uvoznici prenose na potrošače) ili zato što moraju prijeći na skuplji uvoz iz drugih zemalja. To je vjerojatno ključni razlog zbog kojega je Trump pristao na primirje s Kinom.

U svakom slučaju, čak i ako govorimo o drugim zemljama, različitih veličina gospodarstava i različitog obujma trgovine, carine nisu koristan instrument za slabljenje geopolitičkog protivnika. Kao ni drugi popularni geoekonomski alati, kao što su ograničenja opskrbe osnovnim inputima. Ranije ove godine Kina je, primjerice, počela zahtijevati izvozne dozvole za rijetke zemne minerale.

Na prvi pogled ovo bi moglo izgledati kao pobjednička strategija. Uostalom, većina globalne ponude rijetkih zemnih minerala rabi se za proizvodnju visokotehnoloških proizvoda. Ali ekonomski značaj rijetkih zemnih minerala daleko je ograničeniji nego što se općenito pretpostavlja.

veliki uspjeh

RoboCup 2026: Hrvatski učenici među najboljima na svijetu u robotici i umjetnoj inteligenciji

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji

Rijetkim zemnim mineralima trguje se u dva oblika. Kada komentatori i političari prigovaraju da oko 70 posto američkog uvoza rijetkih zemnih minerala dolazi iz Kine, oni misle na relativno neprerađene rijetke zemne metale. No, ukupni uvoz rijetkih zemnih metala u SAD iznosi samo 22 milijuna dolara godišnje – zanemariv udio u ukupnom uvozu SAD-a.

Mnogo je važnija trgovina rijetkim zemnim kemijskim spojevima s mnogo većom dodanom vrijednošću, koji su prošli kroz veću preradu. I ovdje SAD ima veliki suficit, posebno s Kinom. Američki izvoz rijetkih zemnih kemijskih spojeva iznosi 355 milijuna dolara – više nego dvostruko više od uvoza (161 milijun dolara) – a gotovo 90 posto odlazi u Kinu.

F35 vs pametni telefoni

To ne bi trebalo čuditi. Američki proizvodni sektor prilično je malen i specijaliziran, usredotočen na nišne visokotehnološke proizvode, tako da mu nisu potrebne velike količine rijetkih zemnih kemijskih spojeva. Naravno, rijetki zemni kemijski spojevi rabe se za proizvodnju neke vojne opreme, poput borbenih zrakoplova. Jedan F-35 zahtijeva nekoliko stotina kilograma rijetkih zemnih kemijskih spojeva. Ali izrađuje se vrlo malo takvih zrakoplova. U međuvremenu, godišnje se proizvedu milijarde pametnih telefona i sličnih uređaja – uglavnom u Kini.

Ako Kina ograniči izvoz rijetkih zemnih metala niske vrijednosti, ugrozit će opskrbu rijetkim zemnim kemijskim spojevima koji su potrebni njezinom proizvodnom sektoru. To bi mogao biti jedan od razloga zašto je reakcija tržišta bila prigušena: iako su cijene rijetkih zemnih elemenata vrlo promjenjive, s obzirom na tanko tržište (s niskim obimom trgovine), malo su se pomaknule otkako je Kina uvela pravila o izvoznim dozvolama. Cijene samo dva od ovih elemenata značajno su porasle – 30 posto od siječnja 2025. – i ostaju ispod vrhunca iz 2022.

Ali čak i kad bi cijene porasle, šteta za američko gospodarstvo bila bi ograničena, budući da taj uvoz iznosi samo oko 20 milijuna dolara. Čak i ako su trajni magneti bez rijetkih zemnih minerala deset puta skuplji, trošak za SAD bio bi 200 milijuna dolara – pogreška zaokruživanja za gospodarstvo veličine Amerike.

Kod takvih geoekonomskih alata postoji još jedan problem: obično se njima može koristiti samo jednom. Ako je opskrba ograničena, bilo carinama, pravilima o izdavanju dozvola za izvoz ili nekim drugim mehanizmom, uvoznici se brzo prilagođavaju, primjerice pronalaženjem alternativnih zaliha ili gomilanjem zaliha. Na taj će način moći izdržati sva daljnja ograničenja opskrbe.

Sve bi ovo trebalo poslužiti kao upozorenje: slijepo prihvaćanje geoekonomskog aktivizma može se pokazati ne samo neučinkovitim, već čak i kontraproduktivnim. To vrijedi i za Kinu i za SAD.