HUP – Udruga prehrambene industrije i poljoprivrede već duže vrijeme upozorava na krive poljoprivredne politike koje su danas, bez dvojbe, vidljive kroz cijene hrane, povećanje uvoza prehrambeno-poljoprivrednih proizvoda i smanjenje proizvodnje, produktivnosti i konkurentnosti domaće poljoprivrede. Ukazuju na jedan od temeljnih problema zbog kojih Hrvatska ima krive poljoprivredne politike i strategije koje zatim znatno utječu i utjecale su na nezavidan položaj u kojem se nalazi hrvatski sektor poljoprivrede.

Nezdravi temelji

Taj problem su pogrešni podaci o ukupnom poljoprivrednom zemljištu koje je na raspolaganju hrvatskim poljoprivrednim proizvođačima na osnovu kojih se kroji autodestruktivna poljoprivredna politika, priopćili su iz ove udruge. Hrvatska stručna javnost, akademska zajednica i politika koriste podatak o 2,6 do tri milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta pogodnog za poljoprivrednu proizvodnju u RH i to većinom na temelju katastarskih podataka. Zbog neusklađenog stanja službenih evidencija sa stanjem na terenu, krivog načina evidentiranja poljoprivrednih površina i netočnih evidencija vrsta uporabe poljoprivrednog zemljišta dolazimo do netočnih podataka površina pogodnih za poljoprivrednu proizvodnju.

Te netočne evidencije u praksi vidimo na primjeru jedne općine koja u svojim i državnim statistikama ima podatak da ima na raspolaganju 11 tisuća hektara poljoprivrednog zemljišta. Nakon očitovanja državnih institucija prilikom izrade programa raspolaganja poljoprivrednim zemljištem poput Hrvatskih šuma, Hrvatskih voda i zaštite okoliša, općina na raspolaganju za zakup ima 4.500 hektara, zajedno s kamenom, raslinjem i grmljem unutar čestica te nakon upisa u ARKOD i prihvatljivih 50 posto površina općina s početnih 11 tisuća hektara dolazi na manje od tri tisuće hektara pogodnog za poljoprivrednu proizvodnju.

U Hrvatskoj je u evidenciju korištenja poljoprivrednog zemljišta – ARKOD upisano 1.160.287,39 hektara poljoprivrednog zemljišta i 164.629 poljoprivrednih gospodarstava (PG) što daje prosjek od 7,05 hektara korištenja zemljišta (poljoprivrednog posjeda) po PG. U Hrvatskoj postoji još oko dvjesto tisuća hektara zemljišta koje se koristi i nije upisano u ARKOD kao i sto tisuća hektara zemljišta koje je obraslo i može se staviti u funkciju. Prema tim podacima procjene su da Hrvatska na raspolaganju ima maksimalno 1.500.000 hektara poljoprivrednog zemljišta pogodnog za poljoprivrednu proizvodnju.

Kada bi RH željela doseći prosjek EU u korištenju poljoprivrednih površina, gdje je prema EUROSTAT-u prosječna veličina poljoprivrednog posjeda 17.4 hektara, na isti broj PG koliko ih ima sad morala bi imati na raspolaganju 2.864.545 hektara poljoprivrednog zemljišta. To je razlika od 1.704.257 hektara (milijun i sedam stotina tisuća hektara) zemljišta koje u Hrvatskoj ne postoji.

Uništili smo dobrog proizvođača

Koliko pogrešni podaci mogu negativno utjecati na poljoprivrednu proizvodnju pokazuje i Zakon o poljoprivrednom zemljištu. Većina prijašnjih, kao i aktualni Zakon, kreiran je i usvojen sa stavom kako u Hrvatskoj postoji milijun hektara zemljišta koje je slobodno i nitko ga ne koristi. Pravilnik o bodovanju na natječaju za zakup državnog poljoprivrednog zemljišta je osmišljen da ne boduje proizvodnju već socijalno-zavičajne elemente, smatrajući da postoji milijun hektara zemljišta koji bi izdržao takav model raspolaganja zemljištem. U stvarnosti smo dobili natječaje na kojima nema slobodnog zemljišta i natječaje na kojima se poljoprivrednicima koji su uredni proizvođači, koji poštuju gospodarski program, koji redovito plaćaju zakupe zemljišta i sve druge financijske obaveze, oduzima zemljište. Poljoprivrednici koji imaju u zakupu 50 hektara zemljišta i na osnovu tog zemljišta urednu proizvodnju, izgrađene farme ili proizvodne pogone, strojeve i mehanizaciju, pogrešan Zakon oduzima zemljište te zemljište prelazi u ruke novoga poljoprivrednika. Zemljište ne mijenja vrstu proizvodnje. Na 50 hektara imamo iste prinose i vrijednosti proizvodnje. Uništili smo dobrog proizvođača i na istih 50 hektara dobili smo novo zaduženje, smanjenu konkurentnost i produktivnost, zaključuju.