Neslužbeni rezultati predsjedničkih izbora (ovaj tekst pisali smo dok se još nije znalo hoće li biti drugoga kruga) pokazali su ono što se cijelo vrijeme i najavljivalo: predsjednik Republike Hrvatske i dalje će biti Zoran Milanović.

Pokazali su i da Dragan Primorac, unatoč snažnoj podršci HDZ-a, nema karizmu kojom bi dopro ne samo do svih birača HDZ-a nego i do većine tzv. desnih birača. Iako se mora priznati i da mu je u izbornoj utakmici uvelike odmogao velik broj kandidata pozicioniranih od centra nadesno te navika Hrvata da svu vlast ne daju jednoj stranci. Za Hrvatsku je sada ključno pitanje kako će novi/stari šef države surađivati s predsjednikom Vlade.

Pobjeda Zorana Milanovića donosi nam ne samo nastavak tzv. tvrde kohabitacije između njega i Andreja Plenkovića nego i eskalaciju njihova dugogodišnjega političkog rata, jer lako je pretpostaviti da će Milanović u svome drugom mandatu, osnažen novom izbornom pobjedom i legitimitetom proizišlim iz neposrednih izbora, biti još agresivniji, neobuzdaniji i nasilniji prema Plenkoviću i njegovoj Vladi. Premda zapravo velika većina birača ne želi niti tvrdu kohabitaciju niti nesuradnju dvojice predsjednika. Naprotiv, u ovim vremenima velikih sigurnosnih izazova nitko normalan ne želi političku nestabilnost u svojoj državi, što znači da suradnja ključnih političkih aktera nema alternative. Uostalom, i Ustav ih obvezuje na suradnju.

Može li se taj začarani krug prekinuti, odnosno postoji li ikakav mehanizam koji bi dvojicu predsjednika prisilio na suradnju? Učinkovit mehanizam, nažalost, ne postoji. Najučinkovitija bila bi promjena Ustava i ugradnja svojevrsnih sankcija u slučaju njihove nesuradnje, no kako je za promjenu Ustava potrebna dvotrećinska saborska većina, ta opcija nije realna. Jedini kakav-takav mehanizam prisile u rukama je Ustavnoga suda, institucije koju bi Milanović ukinuo i čije je članove nazivao gangsterima i stajskim muhama. Kvaka je u članku 104. Ustavnoga zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, koji Ustavnom sudu nalaže praćenje ostvarivanja ustavnosti i zakonitosti te ga obvezuje da “o uočenim pojavama neustavnosti i zakonitosti izvješćuje Hrvatski sabor”. S obzirom na to da je nesuradnja predsjednika Republike i Vlade pojava neustavnosti, Ustavni sud trebao bi na svojoj sjednici usvojiti izvještaj o toj utvrđenoj pojavi te ga poslati Hrvatskome saboru. Pritom je važno napomenuti da bi to ustavni suci trebali učiniti ne upirući prstom u krivca kako ne bi bili optuženi za pristranost. Dakako, nismo sigurni da bi takva legitimna i prijeko potrebna inicijativa ustavnih sudaca prisilila dva brda na suradnju, no ako Milanović i Plenković poštuju Ustav, zakone i institucije svoje države, ako žele tolerantno ozračje u hrvatskome društvu, ništa im drugo i ne preostaje.•