U najjačim europskim gospodarstvima sve je sumornije, veliki industrijalci pokreću pesimizam najavama smanjenja broja zaposlenih, skraćuju radno vrijeme kako bi preživjeli pad narudžbi i pripremili se za najavljene Trumpove carine koje će u 2025. dodatno pogoditi njihovu, ionako sve slabiju, konkurentnost. U Hrvatskoj još nema takvih dramatičnih vijesti, no kako nam u intervjuu kaže potpredsjednik Hrvatske gospodarske komore Tomislav Radoš, uoči održavanja HGK-ove konferencije “Vrijeme je za industriju” u utorak, u provedenoj anketi samo je trećina hrvatskih industrijalaca odgovorila da nema pad narudžbi.

S obzirom na sve trenutne okolnosti, kakva je perspektiva europske i hrvatske industrije?

Iz perspektive naše industrije, uz nedostatak radne snage i financiranja, sljedeća bitna prepreka inovacijama u prerađivačkoj industriji upravo je neizvjesnost na tržištu. Tako pokazuju rezultati ankete koju smo proveli prije naše konferencije.

Htjeli smo utvrditi startnu poziciju kako bismo mogli zajedno sa svim akterima raditi na prijedlozima rješenja. Ako govorimo o prilikama za jačanje naše gospodarske pozicije, odgovor je u adresiranju problema nedostatka kvalificirane radne snage, te u administrativnoj i regulatornoj složenosti. To su ključni čimbenici koji bi, gledano dugoročno i strateški, industriju učinili konkurentnijom, a posebno naglašavam stavke napredne proizvodnje i automatizacije, kao i čistu tehnologiju i OIE. HGK je resornim ministarstvima poslao prijedloge koji se tiču minimalne plaće, kao problema posebno izraženog u industriji tekstila i kože, koje su pretežno radno intenzivne i udio troškova rada u ukupnom prihodu je više od 40 posto. Upravo zato predlažemo kompenzacijske mjere za poslodavce.

Kakve kompenzacije?

U vidu rasterećenja doprinosa za zdravstvo.

Trendovi posebice zabrinjavaju u zemljama poput Njemačke, gdje su i naši veliki kupci i tvrtke. Ima li u praksi već negativnih efekata, prekida suradnje, kakva su očekivanja za iduću godinu?

Gotovo polovica tvrtki koje smo anketirali prijavila je znatno do umjereno smanjenje narudžbi s ključnih EU tržišta. Tek trećina ne bilježi nikakvu promjenu. HGK kao članica europskog udruženja komora Eurochambres redovito sudjeluje u godišnjoj anketi poslovnih očekivanja diljem Europe, i to nam također daje dosta dobar uvid u to kako dišu naši najvažniji vanjskotrgovinski partneri. Prema posljednjem istraživanju, opća gospodarska slika je uglavnom pozitivna, no očekivanja hrvatskih tvrtki su niža, posebice što se tiče izvoza i prodaje.

Percepcija u domaćoj javnosti je i dalje da je Hrvatska odbacila industriju, da može živjeti od turizma i da taj trend ne staje. Je li baš tako?

Mislim da je percepcija kriva jer je došlo do znatne promjene strukture industrijske proizvodnje s osamostaljenjem, gdje su poluproizvodi postali najveći dio prerađivačke industrije. Veseli što udio kapitalnih dobara u strukturi raste i vidljivo je da imamo solidnu bazu u elektro i metalnoj industriji.

Je li prevelika posvećenost zelenoj tranziciji, strogim ekološkim standardima koje treba zadovoljiti u kratkim rokovima zapravo pogubna za europsku industriju?

Svaki je cilj onoliko dobar koliko su realno postavljeni njegovi rokovi i koliko su dobro osigurani preduvjeti kako bi se on ostvario. Na konferenciji će biti riječi i o toj skepsi, točnije o Antwerpenskoj deklaraciji, koja zapravo sažima tu zabrinutost zbog praktičnih i ekonomskih izazova provedbe ciljeva zelenog plana i Net Zero tranzicije. Tvrtke brinu troškovi prilagodbe, regulatorni okviri, nedostatak subvencija, poticaja i relevantne infrastrukture. Brine ih ono što je i u Draghijevom izvještaju apostrofirano, a to je da je da nam je potreban realniji pogled u obliku dužih tranzicijskih razdoblja i fleksibilnosti. Kako se kaže, istina je na kraju negdje između. Realni rokovi i jasni uvjeti, uz obostranu odgovornost, ključ su uspjeha ove tranzicije.

Kada smo se pripremali za članstvo u EU najčešće se izdvajalo kao jedan od glavnih problema za gospodarstvenike preveliku birokratiziranost. U međuvremenu se to nije promijenilo, čak je i veća. Imate li procjene koliko su uvjeti poslovanja teži i skuplji nego prije desetak godina?

Prevelika birokratiziranost ostaje jedan od glavnih izazova. Procjene pokazuju da se administrativno opterećenje nije smanjilo, već se u nekim segmentima čak i povećalo. Pokretanje i vođenje poslovanja i dalje prate složene regulative, što dodatno opterećuje troškove poslovanja i usporava prilagodbu novim tržišnim uvjetima. Posebno se ističu zahtjevi vezani uz zelenu tranziciju, gdje je financijski teret značajno porastao, a procedura postizanja usklađenosti postala je složenija i dugotrajnija. Naravno, ne smijemo nikako zaboraviti i značajno povećavanje troškova sirovina i radne snage.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

I na razini EU tema troškova i birokratiziranosti dolazi u fokus, kroz Draghijev plan. U Hrvatskoj se o tom planu malo govori, što je stav hrvatske industrije o promjenama koje valja provesti?

Stav je da sve treba raditi s mjerom, što se prvenstveno odnosi na prekomjernu regulaciju i javnu intervenciju. Papir svašta trpi, ali kad dođemo u fazu realizacije, moramo imati jasne i provedive mjere. Drugačije i one koje uspijemo provesti neće imati ciljani utjecaj na povećanje konkurentnosti. HGK podržava fokus i na čiste tehnologije i digitalizaciju. No, trebamo smanjiti regulatorna opterećenja koja to koče. Trebaju nam i stabilni i sigurni opskrbni lanci kako ne bismo bili toliko pogođeni globalnim poremećajima.

Koristi li naša industrija dovoljno potpora koje pružaju europski fondovi za ekološku i tehnološku tranziciju?

Prema našim analizama, oko 40 posto tvrtki učinkovito ocjenjuje korištenje raspoloživih EU fondova i poticaja za povećanje konkurentnosti i rasta. Postoji prostor za poboljšanje u apsorpciji tih sredstava. Tvrtke se suočavaju s nekoliko izazova pri korištenju EU fondova. Prije svega tu je kompleksnost prijavnih procedura, posebno za mala i srednja poduzeća. Nedostaje im i vlastitih financijskih sredstava. Iako su potpore dostupne, često je izazov potrebno sufinanciranje od strane poduzeća. Neka poduzeća nemaju dugoročnu strategiju razvoja koja bi uključivala ekološku i tehnološku tranziciju, što otežava pripremu projekata. Kako bi se povećala iskorištenost dostupnih sredstava, HGK organizira edukacije i radionice za poduzetnike. Radimo i na pojednostavljenju procedura i da se uklone prepreke poput modela “najbržeg prsta”.

Svjedočimo da u nekim članicama EU njihove velike industrije, primjerice automobilska u Njemačkoj, dobivaju potporu države da se održe. Možemo li i mi posegnuti za sličnim subvencijama?

Neke članice EU, poput Njemačke i Italije, pružaju značajne subvencije. Njemačka Vlada subvencionira troškove energije kroz paket Strompreisbremse od 12 milijardi eura. Talijanski Zakon o energetici omogućava energetski intenzivnim tvrtkama povoljnije uvjete za dugoročne ugovore o opskrbi energijom i izgradnju kapaciteta za obnovljive izvore. Ako pričamo o tome mogu li i hrvatske industrije ostvariti sličnu podršku, odgovor leži u pravilima EU i kapacitetima nacionalne politike. Moguće su, ali pod strogo definiranim uvjetima. EU kroz pravila o državnim potporama omogućuje subvencioniranje ako je to usklađeno s ciljevima EU, poput dekarbonizacije. Programi kao što su Carbon Contracts for Difference omogućuju industrijama stabilne uvjete za ulaganja u zelene tehnologije. Ova mjera je u Italiji prepoznata kao ključna za smanjenje troškova prilagodbe, a slični modeli mogli bi se razmotriti i u Hrvatskoj.

Gdje bi onda subvencije bile moguće u Hrvatskoj?

Sektori poput čelične, cementne i kemijske industrije, koji se suočavaju s velikim troškovima energije i potrebom za prilagodbom ekološkim standardima, idealni su kandidati. Potpora bi bila moguća u obliku smanjenja troškova energije ili poticanja ulaganja u vlastite OIE. Hrvatska bi mogla implementirati programe koji podupiru istraživanje i razvoj naprednih tehnologija za smanjenje emisija, uz dodatne poticaje za prijelaz na elektrifikaciju ili vodik kao energent. Dakle, subvencije su moguće, ali njihova implementacija zahtijeva snažan politički okvir i koordinaciju s fondovima EU. Primjena zahtijeva proaktivnost u donošenju politika i jasnu strategiju za podršku industrijskom sektoru.

Činjenica je, međutim, da Hrvatska već neko vrijeme nema industrijsku strategiju, kako je to moguće?

Tako je, posljednja industrijska strategija istekla je prije četiri godine. Izrada nove suočila se s odgodama, dijelom zbog pandemije i drugih globalnih izazova. Iako su doneseni okvirni dokumenti kao što je Nacionalna razvojna strategija, detaljnu industrijsku strategiju nažalost još nemamo. Potreban nam je dugoročni konsenzus i kontinuitet u vođenju industrijske politike. Turbulentna zbivanja posljednjih godina naglašavaju važnost strateškog planiranja, ali onoga koje je dinamično i prilagodljivo. HGK je spremna pružiti stručnu podršku.

Spomenuli ste nedostatak radne snage kao velik problem za industriju, u kojim to djelatnostima ni ‘uvoz’ stranih radnika nije pomogao?

Nedostatak radne snage i dalje predstavlja značajan izazov za cijelu hrvatsku industriju. Uvoz radnika je privremeno rješenje. Dvostruka tranzicija zahtijeva visoko educiranu radnu snagu. Zato se i provode razni projekti EU za kreiranje novih kurikuluma kako bi se osigurala znanja potrebna industriji. Ključni izazov ostaje prilagodba obrazovnog sustava kako bi generirao potrebne kadrove. I kvaliteta menadžmenta igra značajnu ulogu u privlačenju i zadržavanju kvalificirane radne snage. Prema rezultatima ankete HGK, oko sedam posto u prerađivačkoj industriji smatra da je nedostatak visokokvalificirane radne snage u ključnim segmentima poslovanja vrlo izražen. Moramo kontinuirano ulagati u obrazovanje i osposobljavanje. Dugoročna održivost industrije ovisi o strateškom razvoju domaće radne snage kroz prilagodbu obrazovnih programa, poboljšanje menadžerskih praksi i usklađivanje s potrebama tržišta rada.

No, udjel industrije u Hrvatskoj je još uvijek velik u ukupnom broju zaposlenih u odnosu na njezin udjel u dodanoj vrijednosti, što znači da nam industrija zaostaje u pogledu produktivnosti. Zašto se sporo diže dodana vrijednost industrije?

Hrvatska industrija još uvijek u velikoj mjeri ovisi o radno-intenzivnim procesima, a manje o visokoautomatiziranim i tehnološki naprednim rješenjima. Nedovoljna ulaganja u istraživanje i razvoj te spor proces digitalizacije usporavaju prijelaz. Isto tako veliki dio hrvatske industrije temelji se na tradicionalnim proizvodnim procesima. Nedostatak fleksibilnosti i inovacija u procesima smanjuje konkurentnost, a i naravno nedostatak kvalificirane radne snage. Tu je i nedovoljno korištenje europskih fondova, administrativne prepreke, ali i nedostatak strateškog usmjerenja. Strategija pametne specijalizacije S3 ključna je tu za inovacije i dodanu vrijednost u hrvatskoj industriji. Omogućuje prepoznavanje specifičnih sektora i područja u kojima Hrvatska ima šanse te omogućuje usmjeravanje ulaganja prema tim prioritetima. Stavlja naglasak na sponu između privatnog sektora, javnih institucija i akademske zajednice. Unatoč potencijalu, implementacija S3 u Hrvatskoj nailazi na prepreke, uključujući birokratske barijere, nedostatak financiranja i slabu koordinaciju.

Koliko je poduzeća u industriji koja ulažu u tehnologiju, znanje, inovacije, nove proizvode i nova tržišta?

Prema samoprocjeni anketiranih tvrtki iz prerađivačke industrije samo četiri posto ocjenjuje razinu inovacija u svojim sektorima kao vrlo visoku. Ne kažem da ne postoji određeni stupanj ulaganja u tehnologiju, znanje, inovacije, nove proizvode i tržišta, no, ta ulaganja nisu dostatna za postizanje željene konkurentnosti na globalnom tržištu. Nedostaje sredstava, radne snage, suradnje sa znanstvenom zajednicom.

Kakve su procjene HGK, hoće li udjel industrije u BDP-u nastaviti padati?

Hrvatsko gospodarstvo pokazuje pozitivne znakove rasta, što pruža priliku za jačanje industrijskog sektora. Sada je pravi trenutak za daljnji razvoj industrije. Nije pitanje udjela, već pitanje povećanja prije svega razine produktivnosti uz odgovarajuće strateško planiranje i podršku. To znači da smo uspjeli povećati i kompetencije radne snage i unaprijediti tehnologiju.