Mobilni telefoni, kao i svi drugi elektronski uređaji, potencijalna su, a neki i vrlo stvarna opasnost za okoliš. Osobito su opasne baterije za napajanje starijih modela mobitela koje sadrže otrovne metale. Njemački su stručnjaci sada razvili postupak njihove reciklaže. Rastopljen na temperaturi od 1700 stupnjeva Celzijevih, užareni se metal iz nekoliko metara visoke peći izlijeva u posebnu posudu. Peć je smještena u radioničkoj hali Više tehničke škole u Aachenu i služi preradi baterija za napajanje mobitela. Posao nadgleda profesor Bernd Friedrich koji je sa suradnicima s Instituta za tehniku i reciklažu u metalurškim procesima razvio četverofazni postupak rastavljanja različitih djelova baterije mobitela radi njihova ponovnog iskorištavanja: “Trenutačno u svijetu nema postupka koji bi omogućio ponovno korištenje svih sastavnih dijelova baterije za mobitele. Naš je cilj popuniti upravo tu prazninu, kako bismo mogli reciklirati što više takvih djelova.” U postojećim postupcima reciklaže ponovno se za proizvodnju mogu iskoristiti samo pojedini djelovi baterije, na primjer element kobalt, dok su ostali materijali nepovratno izgubljeni. Sveobuhvatni postupak, na kojem upravo rade znanstvenici iz Aachena, za industriju je dosad bio presložen i skup. “Baterija mobitela je vrlo kompliciran sustav. No, polazi nam za rukom i reciklaža metala poput aluminija, željeza, kobalta, pa čak i elektrolita iz akumulatora. Za sve te materijale našli smo nove mogućnosti primjene.

Tako kobalt svoje mjesto nalazi u legurama koje se koriste za proizvodnju zrakoplova, legure aluminija se ugrađuju u automobile, a od željeznih sirovina nastaje novi čelik.“ Stručnjaci iz Aachena su danas u stanju ponovno iskoristiti 90 posto metalnih djelova baterije mobitela. Reciklaža tih materijala predstavlja golemu novčanu uštedu, no postupak je složen do te mjere da inženjer Jörn Böhlke strahuje kako se nikada neće isplatiti. ”Hoće li postupak reciklaže metala ikada biti gospodarski isplativ, danas je nemoguće ocijeniti. Zamisliva je neka vrsta dodatne kaucije, koju bi industrija ili potrošači plaćali radi osiguranja gospodarske isplativosti postupka. “No, stvarnost je neumoljiva: postupak reciklaže ostaje nezaobilazan. Europska je unija odredbom, koja je stupila na snagu u rujnu prošle godine, postavila ambiciozni cilj prema kojem najkasnije do 2009. godine najmanje 50 posto svih prikupljenih baterija za mobitele mora biti reciklirano. Pritom je upravo sakupljanje baterija veliki problem. U međuvremenu su sve države članice Europske unije razvile vlastite sustave sakupljanja. U velikim samoposlugama i robnim kućama, u kojima se prodaju mobiteli ili baterije, postavljeni su, doduše, mali kontejneri za baterijski otpad, ali ih potrošači moraju i koristiti. U brojnim državama izvan okvira EU-a nema čak ni toga. Problem opisuje Friedrich: ”Prazne boce i staklenke oduzimaju puno mjesta pa smo prisiljeni bacati ih. Kod mobitela je stvar drugačija. Oni su mali, pregledni i stanu u svaku ladicu. Za njih su izdvojene veće svote novca pa čovjek ima osjećaj kako još imaju određenu vrijednost i ne želi ih se tek tako odreći.” Veliki proizvođači mobitela, najčešće u za imidž povoljnoj sprezi s organizacijama za zaštitu okoliša, pozivaju potrošače neka predaju stare baterije. No, svi ti apeli dosad nisu uspjeli spriječiti da po kućama i stanovima leži sve više mobitela. Samo je u Njemačkoj, prema procjenama, oko 135 milijuna starih mobitela, a taj se broj svake godine uvećava za 35 milijuna.