Kraj ovog tjedna obilježit će rješavanje pitanja o daljnjem poslovanju dva nekadašnja diva hrvatske brodogradnje, Uljanika u Puli i 3. maja u Rijeci. Za pulski Uljanik Brodogradnja 1856, tvrtku nastalu na ruinama starog škvera nakon stečaja, u petak bi trebalo biti poznato hoće li biti kandidata za dražbu za većinski udjel, koja je zakazana za idući tjedan, 16. siječnja.

Do 12. siječnja bi, naime, potencijalni kupci trebali uplatiti 2 milijuna eura jamstava za sudjelovanje na dražbi za kupnju većinskog udjela u Uljaniku 1856 po početnoj cijeni od 9,67 milijuna eura.

U slučaju riječkog 3. maja, Glavna skupština bi trebala prihvatiti plan kriznog upravljanja, koji je bio Vladin uvjet za odobrenje još jednog jamstva za kredit namijenjen dovršetku gradnje samoiskrcavajućeg broda za rasute terete za kanadskog naručitelja Algomu.

Nadzorni odbor riječkog brodogradilišta već je ovih dana dao odobrenje za plan, koji bi trebao obuhvatiti niz mjera restrukturiranja i racionalizacije, uključujući i smanjenje broja zaposlenih.

No, još prije godinu dana Vladinim odlukama zacrtano je da će se u slučaju riječkog brodogradilišta, slično kao svojedobno u Uljaniku, daljnje poslovanje prenijeti na tvrtku kćer, na 3. maj Rijeka 1905, čime bi se osiguralo nastavak brodogradnje u Rijeci. Postojeći 3. maj bolesnik je koji još od “starog” Uljanika vuče repove i čije spašavanje zapravo više nije opcija.

Da će u rezalište nakon što dovrši brod za Algomu potvrđeno je i odlukom Vlade u listopadu 2023., kada je odobravano jamstvo za kredit, a kojom je konstatirano da time i prestaje poseban režim potpore koji je za 3. maj vrijedio od 2019. i kraha Uljanika. Isporuka broda predviđena je za lipanj, a osim te gradnje, veći posao u Rijeci se obavlja još samo za brodogradilište Viktor Lenac, za koji je u tijeku gradnja novih dokova.

Drugim riječima, plan kriznog upravljanja koji će skupština 3. maja danas usvojiti tehnički je postupak, dok puno važniji zadatak za riječku brodogradnju tek slijedi, a to je stavljanje u punu funkciju nove tvrtke 3. maj 1905. Ono što trenutačno povezuje ova dva slučaja jest isti zainteresirani potencijalni kupac, Rumunj Gabriel Valentin Comanescu.

Poslovnom dnevniku taj je vlasnik tvrtke Grup Servicii Petroliere (GSP) još prije pola godine potvrdio da je zainteresiran za 3. maj, te je poslao ponudu NO-u i Ministarstvu gospodarstva, a krajem godine, kako nam je potvrdilo više izvora, Ministarstvu gospodarstva stigla je i njegova ponuda za Uljanik 1865. Neslužbeno se čuje da je u međuvremenu Comanescu i obišao pulsko brodogradilište, te snimio stanje na terenu.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Jučer Comanescu nije bio zainteresiran za komentar, pa će se trebati pričekati kraj tjedna da se dozna hoće li mu istaknuta cijena od 9,67 milijuna eura na aktualnoj dražbi biti prihvatljiva ili će, ne bude li drugih kandidata, čekati daljnji razvoj događaja.

Zanimaju ga stare platforme
U Hrvatskoj se Comanescu pojavio kada je Ina pokrenula projekt postavljanja plinskih platformi na Jadranu, a za koji je na natječaju za posao gradnje i montaže platformi njegov GSP, inače specijaliziran za pomorsko bušenje, nastupio u partnerstvu s 3. majem.

Konačne odluke o tom poslu, koliko je poznato, još nisu donesene, a neizvjesno je i kada će Ina krenuti u njegovu realizaciju, no interes Rumunja za hrvatsku brodogradnju ipak nije prestao. On je i u razgovoru za Poslovni dnevnik ljetos dao do znanja da eventualno preuzimanje riječkog škvera nije uvjetovano poslom s Inom.

Osim gradnje naftnih platformi, u hrvatskim škverovima bio bi, kako se čuje iz Ministarstva gospodarstva, bio zainteresiran i za dekomisiju starih platformi, očišćenih i uz nove i sigurne tehnologije, ali i gradnju brodova. Kao potvrdu ozbiljnog interesa za brodogradnju Comanescu navodi i svoje iskustvo, jer u svom poslovnom portfelju ima i brodogradilište u Constanti.

A za daljnje projekte i razvoj važan temelj, kako u svojim nastupima s predstavnicima države ističe, vidi upravo tradiciju i dokazanu stručnost Hrvata u brodogradnji. Pojava rumunjskog poduzetnika i njegovog interesa za hrvatsku brodogradnju pomalo podsjeća na slučaj češkog industrijalca Jaroslava Strnada koji je, nakon preuzimanja Đure Đaković, iznenada pokazao i ambicije za nova preuzimanja, pa tako i za Uljanik 1856, za koji je prije nešto više od godinu dana dao obvezujuću ponudu i bio spreman za većinski paket platiti 20,6 milijuna eura.

No, ispostavilo se da je ponuda bila uvjetovana kupnjom dijela dionica koje je država imala u Luci Rijeka, čime bi on ‘u paketu’ postao većinski vlasnik obje tvrtke, što Vlada nije niti uzela u ozbiljno razmatranje.

U međuvremenu, Uljanik 1856 ne uspijeva izaći iz problema s likvidnošću, pa je među ostalim i sada u neprekinutoj blokadi još od polovice studenoga, te ne isplaćuje plaće za svojih 300-tinjak radnika.

Za razliku od 3. maja, koji je do sada bio pod posebnim tretmanom, taj škver novih jamstava od Vlade ne može dobiti jer nema novih narudžbi, a prostora za dobivanje drugog oblika pomoći nema. Prodaja bi stoga bila idealno rješenje, a hoće li trenutačna cijena na dražbi biti previsoka, bit će jasno već idućih dana.

Problematična potkoncesija
U slučaju riječkog brodogradilišta 3 maj 1905, prema neslužbenim saznanjima, rumunjskom poduzetniku problematično je to što je dio koncesijskog prostora dan u potkoncesiju tvrtki MKM Yachts, no prodaja većinskog udjela tog brodogradilišta neće još u skorije vrijeme niti doći na dnevni red.

Još dosta proceduralnih postupaka potrebno je provesti da se pripremi prijenos imovine, pa će ta tema u razmatranje doći tek nakon izbora i dolaska nove vlade.