Bolest javnih institucija opjevana je boljka mnogih tranzicijskih, i ne samo tranzicijskih, zemalja. Pojave u kojima su meritokratske procedure zamijenili, ili se za svoj položaj nisu ni izborile, neprijeporni utjecaji državnih ili stranačkih dužnosnika dominantnih političkih platformi, naći ćete u demokracijama i demokraturama Mediterana, Adria regije ili pak Srednje Europe. Međutim, ako je suditi prema pisanju Večernjeg lista i Nacionala, mi u Hrvatskoj doživjeli smo novu varijantu ovoga virusa.

Novac iz rikverca
Kako se u Ministarstvu gospodarstva, u mandatu Davora Filipovića nešto čudno zbiva dali su naslutiti prije nekog vremena razni svjedoci, u nekoliko medija, pa i autoru ovih redaka poduzetnici iz nekoliko sektora nakon kontakta s ministarstvom. Govorili su kako je ministar za djelovanja unutar djelokruga ministarstva usmeno autoritet prenio na svoga savjetnika Juricu Lovrinčevića.

Njegove je odluke, prema tim svjedočanstvima, poistovjetio sa svojima. Činilo se kako su oni time konstituirali neformalnu koaliciju radi usmjeravanja procesa u cilju bolje političke pozicioniranosti. Legitimno, rekli bismo.

No, otkriće zagrebačkog tjednika, uz pomoć Marina Vlahovića, voditelja na Mreži TV, moglo bi pokazati kako se ne radi samo o usmjeravanju procesa, nego o usmjeravanju proračunskih, europroračunskih i sredstava javnih tvrtki izlistanih na Zagrebačkoj burzi, za postizanje političkih, osobnih, a moguće i poslovnih ciljeva.

U prilici smo komentirati samo javno dostupne informacije, stoga, pod pretpostavkom potpune točnosti transkripata i snimki, koji mogu biti podložni manipulacijama u montaži, valja dati nekoliko objekcija na ovo otkriće koje poprima oblike okupacije dijela javne uprave ili pseudomafijaškog udruženja. Glavni akter ovotjedne “bombe” zapravo nije državni dužnosnik.

On je poduzetnik angažiran u Ministarstvu gospodarstva na poslovima savjetovanja, na određeno vrijeme. Imenovanjima ministra u razna formalna i neformalna povjerenstva taj je poduzetnik došao u poziciju, u najmanju ruku suodlučivati, moguće i presudno utjecati na odluke i preporuke koji nadilaze savjetničku funkciju i ulaze u domenu osobnih interesa.

Niti tu ne bi za ovo naše podneblje bilo ništa čudno, premda u smislu zdravlja društva bilo suspektno, da se nije radilo o svojevrsnom pranju novca, proviziji ili rikvercu za prepuštene marketinške usluge od 50 posto, umanjeno za proporcionalan iznos poreza.

U maniri kvartovskog reketara glavni akter egzistencijalno ucjenjuje izdavača lokalnog medija i regrutira dva javna djelatnika u vlastitu mrežu političkog i (para)poslovnog utjecaja. To iz transkripata proizlazi za sigurno. Ono pak što ne znamo jest za što je trošen novac iz rikverca. Za to će biti potrebno neko daljnje novinarsko istraživanje ili moguće neko institucionalno.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Gore od Fimi medije
Jesu li sredstva korištena za luksuz organizatora ovoga “posla” ili možda kao resurs za daljnju regrutaciju u cilju širenja mreže. Tko se sve iz politike i medija “upecao”?! Naime, istovjetne političke, i medijske kampanje vode se i danas, a vodile su se cijelo vrijeme djelovanja mreže o kojoj govori članak iz Nacionala.

Ipak, moguće je kako je sve čudan splet koincidentnih okolnosti. Pod pretpostavkom potpune autentičnosti priče, snimaka i transkripata iz Nacionala, ono što ne bismo trebali propustiti jest pitanje povjerenja u javne ustanove i tvrtke jer one imaju poslovnu, društvenu i sigurnosnu funkciju u svakom uređenom društvu, pa tako i u nas. Nisu zamišljene kao poluga za političko i poslovno razbojništvo.

Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, Fond za razgradnju nuklearne elektrane, Ministarstvo gospodarstva i Hrvatska agencija za malo gospodarstvo inovacije i institucije trebale bi trošiti javna sredstva donoseći društvenu korist i dodani multiplikativni učinak hrvatskom gospodarstvu, a Hrvatske vode služiti osiguranju infrastrukture za kvalitetno upravljanje vodom kao sirovinom budućnosti.

Janaf pak upravlja ključnom naftnom infrastrukturom. Obavlja strateški zakup skladišta sirove nafte i derivata. Planira ulaganja i u obnovljive izvore energije. U uvjetima agresije na Ukrajinu postao je europska strateška tvrtka za opskrbu srednje i jugoistočne Europe. Dodatno, to je kompanija koja sudjeluje na hrvatskom tržištu kapitala. Koristiti utjecaj u tako važnim institucijama za opisane akcije izravno je djelovanje protiv nacionalnih interesa, ali i interesa strateških saveza kojima pripadamo.

O potencijalnom narušavanju burzovne vrijednosti jedne kompanije, što je iskonski grijeh svake tržišne ekonomije, ne treba niti govoriti. Ovo ne bi, ipak, trebalo nikoga čuditi. Najveći zagovornici nacionalnih interesa i općeg dobra u ovoj zemlji i ne žele ništa drugo, nego ostvariti punu kontrolu nad institucijama i javnim tvrtkama. Naravno i pokoju privatnu, radi žešće moći nacionalizirati.

Princip je isti, ostalo su nijanse, kaže kantautor. Cijela priča nadilazi ružne razmjere afere Fimi media gdje se vrlo vjerojatno radilo o namicanju “crnog fonda” za kampanju. Ovdje se radi o ucjenama i reketu radi stvaranja političke, možda i osobne koristi. Sve iz pozicije savjetnika koji usmenom uputom navodno kontrolira djelovanje jednog ministarstva. Ako je sve napisano i pušteno – potpuno točno.