Europska tekstilna industrija lani je ostvarila 167 milijardi eura prometa, a zapošljava 1,3 milijuna ljudi, kaže u intervjuu za Poslovni dnevnik Ekaterina Stoyanova koja je u Europskom udruženju za tekstilnu industriju (EURATEX) zadužena za održivo poslovanje. Pa iako velika, ova se industrija suočava s mnoštvom izazova.

Proizvodnja je u Europi skupa, a sada stižu i novi zahtjevi vezani uz ekologiju i održivost. O tim zahtjevima i kriterijima koje će tvrtke iz tekstilne industrije morati zadovoljiti, prvenstveno vezano uz Direktivu o ekološkom dizajnu održivih proizvoda, Stoyanova će govoriti na konferenciji Hrvatske gospodarske komore “Vrijeme je za industriju” koja naglasak stavlja na novu industrijsku tranziciju.

Stoyanova otkriva i jesu li se veliki europski proizvođači odlučili, zbog problema u opskrbnim lancima, na premještenje proizvodnje iz zemalja na istoku s daleko jeftinijom radnom snagom.

Koliko je velika europska industrija tekstila i odjeće?
Prema procjenama EURATEX-a za 2022. godinu, s prometom od 167 milijardi eura, sektor tekstila i odjeće 27 država članica Europske unije čini 192 tisuće tvrtki koje zapošljavaju 1,3 milijuna ljudi.

Doduše, brojke koje navodim nešto se razlikuju od onih koje su navedene u našoj publikaciji za 2022. zbog promjene u metodologiji.

Europska tekstilna industrija vrlo je snažna, iz Europe dolaze neki od najpoznatijih svjetskih brendova. No, većina je proizvodnje u trećim zemljama – Kini, Indiji, Bangladešu…Postoji li mogućnost vraćanja proizvodnje u Europu?
Europska se tekstilna industrija doista suočila sa značajnim izazovima posljednjih desetljeća zbog povećane konkurencije zemalja s niskim troškovima proizvodnje poput Kine, Indije i Bangladeša.

Iako su mnogi europski brendovi globalno poznati po svojoj kvaliteti i dizajnu, velik dio njihove proizvodnje premješten je u te jeftinije regije. Mogućnost povratka te proizvodnje u Europu ovisit će o raznim čimbenicima.

Posljednjih godina postoji globalni trend tzv. reshoringa, odnosno vraćanju ili približavanju proizvodnje tržištima potrošača. Ovaj trend potaknut je rastom troškova rada u nekim azijskim zemljama, poremećajima u opskrbnom lancu i sve većoj svijesti o problemima održivosti povezanima s prijevozom na velike udaljenosti.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Europski potrošači sve su više zabrinuti za održivost i ekološke čimbenike. Također, samo proizvodnja u Uniji – i u zemljama u blizini, kao što su Turska i PanEuroMed područje – može osigurati potpunu usklađenost s najvišim ekološkim standardima u svijetu.

Posljednje, ali ne manje važno, trendovi nearshoringa potaknuti su visokom kvalitetom i inovacijama koje Europa i područje PEM-a mogu ponuditi. Europski proizvođači poznati su po svojoj kvaliteti i inovativnosti. Neki se brendovi stoga odlučuju na vraćanje proizvodnje u Europu kako bi imali veću kontrolu nad kvalitetom i kako bi iskoristili stručnost europskih obrtnika i dizajnera.

O vraćanju proizvodnje u Europu mnogo se govorilo uslijed koronakrize i prekida opskrbnih lanaca. Postoje li primjeri premještanja proizvodnje tekstila i odjeće iz dalekih, trećih zemalja u Europu?
Bilo je nekih primjera tvrtki i brendova u industriji tekstila i odjeće koji su selili proizvodnju iz dalekih trećih zemalja u Europu, ili barem razmatrali takve poteze, kao odgovor na poremećaje uzrokovane pandemijom COVID-19 i ranjivostima globalnog opskrbnog lanca.

Ovi primjeri nisu iscrpni, ali ilustriraju trend. Naime, što se modnih brendova tiče, neki, posebno oni luksuzni i vrhunski, istražuju ili provode strategije vraćanja dijela svojih proizvodnih procesa u Europu. To je često potaknuto željom za većom kontrolom kvalitete i potrebom da brže odgovore na promjene modnih trendova.

Što se tiče proizvodnje osobne zaštitne opreme (OZO) tijekom pandemije COVID-19, potražnja je za takvom opremom porasla diljem svijeta. Kako bi se riješile nestašice i smanjilo oslanjanje na udaljene dobavljače, mnoge europske zemlje i tvrtke počele su proizvoditi osobnu zaštitnu odjeću kod kuće. To je uključivalo proizvodnju predmeta poput maski za lice i rukavica unutar europskih granica.

U industriji proizvodnje tekstilnih strojeva i tehnologije europskim je kompanijama išao na ruku trend automatizacije i reshoringa. Kako sve više tvrtki nastoji poboljšati domaće proizvodne mogućnosti, ulažu u napredne strojeve i tehnologiju, koji se često nabavljaju lokalno.

U segmentu pristupačne mode neki brendovi poznati po brzom vremenu isporuke istražili su mogućnost “nearshoringa” premještanjem proizvodnje u zemlje bliže Europi, poput onih u sjevernoj Africi ili istočnoj Europi. To im omogućuje održavanje kraćih opskrbnih lanaca i brže reagiranje na promjenjive zahtjeve tržišta.

Važno je napomenuti da iako je bilo slučajeva vraćanja proizvodnje ili pomicanja bliže Europi, opseg ovog trenda varira ovisno o segmentu industrije, vrsti proizvoda i strategiji brenda. Industrija tekstila i odjeće i dalje je visoko globalizirana, a mnoge se tvrtke i dalje oslanjaju na kombinaciju domaće i međunarodne proizvodnje kako bi uravnotežile troškove, kvalitetu i brzinu izlaska na tržište.

Pandemija COVID-19 poslužila je kao katalizator za ponovnu procjenu ranjivosti opskrbnog lanca i promicanje otpornosti, ali dugoročna održivost reshoringa, odnosno vraćanja proizvodnje, ovisit će o više faktora, kao što su troškovi, vještina radne snage i sposobnost prilagodbe promjenjivoj dinamici tržišta.

Tekstilna industrija, kao i sve druge, suočava se s brojnim zahtjevima koje nameće zakonodavstvo Europske unije. Jedna od takvih je Direktiva o ekološkom dizajnu u
postizanju uštede energije. Što ona donosi europskoj tekstilnoj industriji?
Direktiva o ekološkom dizajnu za održive proizvode (ESPR) predlaže širok raspon mogućih mjera za poboljšanje ekološke učinkovitosti i cirkularnosti proizvoda. Primjerice, mjere vezane uz produljenje trajanja doprinijet će umjerenoj uporabi i tome da proizvodi dulje služe svrsi.

Time će se potencijalno izbjeći pretjerano korištenje novih resursa, smanjiti potrošnja energije, što je slično zahtjevima za stvaranjem proizvoda koji se lakše popravljaju i ponovno koriste.

Omogućujući jednostavnost recikliranja proizvoda u fazi njegova dizajna, veća upotreba materijala za recikliranje umjesto korištenja novih materijala također će doprinijeti uštedi energije.

Što će biti najveći izazovi koje će Direktiva donijeti tekstilnoj industriji?
ESPR će promijeniti pravila igre za industriju tekstila i odjeće jer će postaviti minimalne zahtjeve vezane uz eko-dizajn i to na razini cijele Europske unije. Moramo osigurati da bude dobro postavljen, a njegova vremenska implementacija realna kako ne bi stvorio pretjerana i nepotrebna opterećenja za tvrtke koje se trenutačno nose s gospodarskim izazovima uzrokovanim visokim cijenama energije te nižom potražnjom potrošača.

Zakonodavstvo o eko-dizajnu mora biti vođeno načelima stvaranja pravila koja odgovaraju svrsi i koja daju optimalnu ravnotežu između ekoloških ciljeva i konkurentnosti tekstilnih tvrtki. Kako bismo osigurali glatku i održivu tranziciju za poduzeća, potreban nam je pristup “korak po korak”.

Istovremeno moramo ostaviti prostor za tehnološki razvoj i inovacije. Europske tvrtke, naime, sve se teže snalaze u političkim i zakonodavnim inicijativama koje se razvijaju. Stoga je imperativ osigurati koherentan zakonodavni okvir koji minimalizira administrativna opterećenja i troškove.

U pripremi postojećeg i budućeg zakonodavstva bitno je razmotriti jesu li zahtjevi takvi da će ih poduzeća, a posebno mala i srednja, moći zadovoljiti.

Također, njima bi trebalo prilagoditi mjere koje će im olakšati provedbu ESPR-a. Te mjere mogu uključivati, primjerice, financijsku potporu, usvajanje digitalne tehnologije za obradu informacija, tehničku obuku, podršku pri prikupljanju podataka, potporu za troškove testiranja i slično.

Osim toga, implementacija ESPR-a će utjecati i na poslovnu konkurentnost. Nije tajna da se države članice EU-a suočavaju s ozbiljnim izazovima u kontroli usklađenosti proizvoda iz trećih zemalja koji se online prodaju potrošačima u EU-u.

Kako bismo osigurali pošteno tržišno natjecanje i konkurentnost poduzeća iz EU-a u odnosu na ona iz trećih zemalja, moramo osigurati resurse i kapacitete za jedinstven i djelotvoran nadzor tržišta u EU-u.

Industriju čekaju i velike prilagodbe u održivosti, odnosno recikliranju. Koliko se tekstila u Europskoj uniji reciklira?
U Europskoj uniji i Švicarskoj svake se godine proizvede čak 7 do 7,5 milijuna tona bruto tekstilnog otpada — nešto više od 15 kilograma po osobi. Manje od 1% tog otpada, pokazuje istraživanje tvrtke McKinsey, reciklira se tzv. postupkom “od vlakna do vlakna” (eng. fiber-to-fiber), odnosno procesom kojim se novi tekstil dobiva recikliranjem starog vlakna.

Očekuje se da će u Europi biti prikupljeno sve više otpadnog tekstila nakon što se 1. siječnja 2025. uvede obvezno odvojeno prikupljanje tekstilnog otpada, što je propisano Okvirnom direktivom o otpadu. Ova Direktiva povećava potrebu za jačanjem lanca vrijednosti recikliranja.

Recikliranje tekstila je, očigledno, na niskim razinama. Kako ga povećati?
Izazovi za povećanje kapaciteta recikliranja su brojni, a uključuju nedostatak predvidljivih i pouzdanih izvora sirovine dosljedne kvalitete (tj. tekstilni otpad dostupan za recikliranje).

Trenutačno je opskrba sirovinama ograničena zbog složenosti sastava materijala, prikupljanja, sortiranja i predobrade tekstilnog otpada. Stope prikupljanja trenutno su 30 do 35% u prosjeku, a napredno, precizno i automatizirano sortiranje vlakana i prethodna obrada još nisu razvijeni.

Hitno su potrebne daljnje tehnološke inovacije i suradnja između zainteresiranih strana u industriji kako bi se u potpunosti oslobodio potencijal zatvaranja kruga za odjeću i tekstil. Tehnologije recikliranja od vlakana do vlakna moraju dodatno proširiti svoju sposobnost rukovanja mješavinama vlakana, smanjiti troškove i poboljšati kvalitetu konačnog proizvoda. Mnoge inovativne tehnologije recikliranja polako prelaze iz pilot faze u komercijalnu. Kako ove tehnologije budu napredovale najvjerojatnije će donijeti brojne prednosti kako s ekološke strane, tako i s one troškovne konkurentnosti.

Kako bi se prevladali ovi izazovi i povećalo recikliranje u Europi potrebna su ulaganja u rasponu od 6 do 7 milijardi eura do 2030. godine, pokazuje McKinsey studija. Cijeli lanac vrijednosti, uključujući prikupljanje tekstila, sortiranje i recikliranje, zahtijeva ulaganja. Rješavajući ove izazove, EURATEX je tri godine radio na inicijativi ReHubs Europe, koja je upravo pokrenuta.

Riječ je o novom međunarodnom udruženju čiji je cilj potaknuti oporabu tekstila. Inicijativa bi trebala rezultirati s 2,5 milijuna tona recikliranih vlakana. Cilj je okupiti partnere, znanje i sredstva za preradu tekstilnog otpada i povećati prikupljanje, razvrstavanje, obradu i recikliranje materijala prije i nakon potrošnje.

Također je važno napomenuti da je potrebno odgovarajuće regulatorno okruženje koje bi omogućilo rast u lancu vrijednosti recikliranja.

Važne inicijative uključuju, primjerice, reviziju Okvirne direktive o vodama i usklađene kriterije za prestanak statusa otpada, programe proširene odgovornosti proizvođača i ESPR-a.

Sredstva i projekti također bi trebali pridonijeti istraživanju i tehnološkim inovacijama u recikliranju.

Koliko recikliranje povećava troškove tekstilnoj industriji?
Procjenjuje se da će troškovi recikliranja iznositi tri do pet posto ukupne maloprodajne cijene. Dostupnost recikliranih vlakana, rast tržišta i potražnja potrošača bit će čimbenici koji će imati važnu ulogu.