Rijetko smo u Bruxellesu viđali simpatičnijeg lika od Berlusconija. Kao premijer razlikovao se od svih drugih,  bio je iznimno prirodan, jednostavan, otvoren za komunikaciju, gledao u oči kad bi ga se nešto pitalo, odgovarao direktno sugovorniku, a ne u zrak i vječnost,  tako  da su drugi političari  pored njega izgledali kao nepodmazani roboti. Mnogi su bili skoro šokirani, na primjer Obama, na G8 jedne godine, kad je pristojno pri upoznavanju rekao – How do you do, a Berlusconi mu se počeo jadati kako ga sudovi progone, kako su svi protiv njega, kako je jadan i nevina žrtva.

Sve bi postojalo zabavno kad bi se Berlusconi ušetao, bilo na presicu, bilo u hodnike Vijeća ili Europskog parlamenta. Redovito bi uslijedila malo okrutna, ali duhovita  provala na račun drugih političara, ogovarao bi ih da su mali rastom, još manji od njega! –  u tom stilu, ne specijalno maliciozno, ali neočekivano, osvježavajuće.

Jasno da je nama bilo najzanimljivije kad bi se na hodnicima pred nama novinarima našli on i Sanader. -Ivo,Ivo! -Silvio, Silvio!

I Sanader je bio slično silno simpatičan, pristupačan i šarmantan, svakome koga bi upoznao zapamtio bi ime. Kad smo htjeli kratko intervjuirati  Berlusconija, a nije bilo službenog prevodioca, Sanader se ponudio da će on prevesti pitanje i odgovor. Ta dva simpatična čovjeka su se lako dogovarali, a Berlusconi je širokom gestom skinuo dosta jaku talijansku  prepreku u pristupnom procesu za Hrvatsku – prepreku koju je bio, valjda kao vic, neočekivano sam postavio, a maknuo je jer je baš volio Sanadera. Retrogradno, čini se da je upravo Berlusconi bio Sanaderov uzor.

bivši talijanski premijer

Umro Silvio Berlusconi

Obojica su, kad su izgubili pravo na javno djelovanje i bili osuđeni, iza sebe ostavili pustu zemlju, Sanader 2010. Godine, u političkom kaosu,  a Berlusconi je 2013. Godine ostavio grozan dug, visoku nezaposlenost, a obojica  pesimizam.

Od početka političke karijere Berlusconi je bio neka vrst prevaranta. Stupio je na scenu, ili istrčao na teren, kako je on to govorio, 1994, kad je Italija bila osupnuta, šokirana razmjerima korupcije koja se, kako se otkrilo, horizontalno širila kroz sve stranke, bez obzira na ideologiju. On se predstavljao kao srdačan čovjek iznad i pored ideologija, a koji je izrastao kao poduzetnik.

I Sanader i Berlusconi su nosili, kao stari bog Janus, dva lica, okrenuta na suprotnu stranu ramena i vrata:  – jedno mediteranski nasmijano, žovijalno, spontano, veselo, a da se taj simpatični smijeh kočio u  iscereno u zlobnu i  ciničnu masku. Na sreću, Sanader se nije uspio razviti u istočnojadransku inačicu Berlusconija, političara  koji se stalno iznova vraćao na scenu, sve dok nije zbilja fizički umro.

Nevjerojatno koliko je cijela jedna epoha Italije upisana u Berlusconijev život i koliko je on sam, preko svoje tri privatne televizije promijenio zemlju. Prije Berlusconija, televizija u Italiji  je bila rađena, uređivana, emitirana, shvaćana kao stvarni javni servis do mjere da su šezdesetih, kad je Berlusconi bio mladi pravnik, i mladi pjevač kancona, i cijela sela na jugu Italije bila doslovno okupljana oko televizije negdje u zgradi općine i opismenjavana kroz televizijske emisije.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

A onda, kad je nastupio  Berlusconi, odonda samo zabava. Trideset godina Italija je provela unutar Berlusconijevih šala i pošalica, loto kotača, priglupih  kvizova i isto takvih razgovora, glasnog, disonantnog smijeh.,  Samo zabava. Nema ništa u tome loše, ali kako bi bilo da mu na grobu i preko groba vječno puštaju program njegovih televizija, dakle vječno, organizirano, blještavo, ludilo.

Doduše, što bi za druge bio pakao, on bi valjda volio.

Berlusconi nije bio ideološki ekstremist, nego, u glavnini političkog djelovanja, preko svoje partije Forza Italia, a i osobno, desni centar. Svojedobno je apsorbirao i političku desnicu i amalgamirao je s Forza Italia, i na taj način za dosta dugačak period otupio ekstreme.

Međutim, prava Berlusconijeva ideologija bila je prilagođavanje kako da ostane na vlasti. Berlusconi se naginjao na koju je god  stranu bilo politički isplativo, od desnog centra prema neugodnoj desnici. Sličan je bio i u europskoj politici, nisi ga mogao uhvatiti ni za glavu ni za rep, u nekim periodima bio je vatreni europejac, u drugim euroskeptik. Kako je osjećao da masa diše, i kamo su je njegove televizije usmjeravale, tako se i on njihao. Na kraju, kome je zapravo jasno što je Berlusconi htio?

Na primjer, njegov zadnji javni istup u kojem je optužio Zelenskog da je krivac za ukrajinsko ruski rat, i molba Amerikancima da zaustave Zelenskog, pa će se zaustaviti i rat. Što je htio? Je li bio ponesen sentimentalnošću prema Putinu, jer njih dvojica su se dobro privatno slagali. Tko zna, svi su bili zbunjeni, kao i mnogo puta kad bi Berlusconi nešto izjavio ili napravio. Nije podlijegalo pravilima europskog političkog života. Neki misle da je to osvježenje, drugi da je destrukcija, miniranje teško sagrađene konstrukcije.

Sad se već Berlusconi navodi kao rodonačelnik novog populizma, pa makar ono što je bilo kod Berlusce smiješno, kod drugih nije, a ipak djeluje. Jedan je primjer Viktor Orban, drugi Erdogan. Svi se obraćaju narodu, kao da su njegov pravi dio, svi politiziraju rječnikom zgubidana pred dućanom s pivom u ruci, tako da ih narod razumije, pa narod, gledajući te hiperprivilegirane likove odobrava – ma kako im je samo rekao, super im je rekao, neka im je rekao, a što su narodskiji, to više lažu i mažu.

Da nije bilo Berlusconija, koji je tim ponašanjem probio led, tko zna bi li bilo Donalda Trumpa, koji je  nešarmantnija i opasnija varijanta pokojnog talijanskog političara. To je isti tip političkog ponašanja, ista zaraza koja se širi.