Srbija je nedavno uspjela rakiju uvrstiti na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne nematerijalne baštine, a jedan od najboljih poznavatelja proizvodnje srpske šljivovice dr. Ninoslav Nikićević, profesor u mirovini Poljoprivrednog fakulteta u Zemunu, za srpske je medije izjavio je da je, uzimajući u obzir tehnološki postupak dobivanja, rakija prepečenica dobivena od šljiva, uz francuski konjak i određene tipove škotskog viskija, najbolje jako alkoholno piće na svetu.

Rakije ‘sive zone’
“To priznanje prilika je da s našom šljivovicom napravimo još veći iskorak na svjetskom tržištu i da bude prepoznata kao srpski brend. Da bi se to ostvarilo, potrebno je tehnologiju proizvodnje podići na još višu razinu. Treba ozbiljno poraditi i na ujednačavanju kvalitete, koja je nesporna, ali da bi se održao u kontinuitetu preduvjet je, uz naravno kvalitetnu šljivu, i stalna edukacija proizvođača”, rekao je Nikićević.

I drugi stručnjaci u Srbiji jedinstveni su u ocjeni da bi srpska šljivovica bila još više cijenjena na inozemnom tržištu, kada bi se više poradilo na usklađivanju tehnologije proizvodnje.

“Činjenica je da na tržištu imamo veliki broj nekontroliranih rakija u ‘sivoj zoni’, zbog čega dolazi i do nevjerojatnog dispariteta, kako u kvalitetu tako i cijeni rakija, koje se na tržnicama širom Srbije kreću od 500 dinara do čitavih sto eura za litru, što je nedopustivo”, smatra Ivan Urošević, predsjednik Saveza proizvođača rakije Srbije.

Uz to što u većem dijelu proizvodnje nemamo unificiranu kvalitetu, problem je, kažu stručnjaci, i to što svaki individualni proizvođača ima “svoju rakiju”. Iz tih razloga kvaliteta nacionalnog pića broj 1 je poprilično šaren, a većina proizvođača još nije ovladala suvremenom tehnologijom proizvodnje. Posebno, ističu stručnjaci, za sorte koje zahtjevaju da se odmah posle fermentacije odradi destilacija.

“Nedostaje nam znanje, tehnologija, strojevi za izbijanje koštica šljiva, malo suvremeniji kazani. Zadržali smo se na tradicionalnom načinu proizvodnje, kako su to radili naši djedovi. Ono što je također loše, je da se najkvalitetniji plodovi šljive prodaju, a ono što ne može proći kao konzumna roba na tržištu stavlja se u rakiju.

Kupe se i plodovi koji nisu zreli, sve to se izmiješa, pa se dobije rakija koja nije zadovoljavajuće kvalitete”, rekao je Jovan Milinković iz Poljoprivredne savjetodavne i stručne službe Srbije. Među proizvođačima je gotovo svake godine prisutna dvojba: da li šljivu prodati tek ubranu i svježu ili je ostaviti za rakiju? To, naravno, najviše ovisi od cijene koje dobivaju na tržištu i koja zna često varirati.

Posljednjih godina proizvođačima, zbog troškova proizvodnje i uloženog truda, nikako ne odgovara da je prodaju svežu, što je i ove godine bio slučaj. Nema preciznih podataka, ali procjenjuje se da već godinama bar polovica, a najčešće 65-70 posto godišnjeg uroda šljive u Srbiji završi u rakiji.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Da unatoč svim manjkavostima u načinu i tehnologiji proizvodnje srpske voćne rakije, posebice šljivovica, spadaju u sam europski i svjetski vrh pokazuju i podaci Privredne komore Srbije.

Zaštita robne marke
Za devet mjeseci ove godine, izvoz rakija od voća povećan je za oko 30 posto u odnosu na isti period lani i dostigao je vrijednost veću od 10 milijuna eura, a u odnosu na 2021. godinu veći je 4 posto.

Vrijednosno se najviše rakije izvozi u Hrvatsku, Njemačku, Crnu Goru, SAD i BiH, a najviše na tržište Švicarske. Za daljnji bolji inozemni nastup šljivovice prepečenice jako je važno da proizvođači ubuduće, osim poštovanja standarda kvalitete, istovremeno porade i na zaštiti robne marke.

Na nedavno održanom Festivalu rakije u Kragujevcu, registrirani proizvođači, okupljeni u Savez proizvođača rakije Srbije, izrazili su nezadovoljstvo što država oštrije ne sankcionira nelegalnu proizvodnju i distribuciju.

Svjesni su, kažu, da Ministarstvo poljoprivrede nema dovoljno inspektora na terenu, ali bi zato lokalne samouprave, kroz pojačanu kontrolu općinskih inspekcijskih službi, mogle više doprinijeti da proizvodnja rakije u domaćinstvima bude legalizirana. Od toga bi koristi imali ne samo proizvođači, već i država naplatom trošarina.