Kada se govori o inovacijama i njihovoj povezanosti s gospodarskim okruženjem, a tima i napretkom pojedine države Hrvatska nije izolirani otok. Tome u prilog govori i dokument Europske komisije iz 2017. pod naslovom “Tematski informativni članak o europskom semestru istraživanje i inovacije”. Iako napisan prije gotovo šest godina ovaj dokument aktualan je i danas 2022. godine i ukazuje na sve prilike i prepreke koje u razvoju i inovacijama ispred sebe ima Europska unija. Na samom početku rada autori kažu “istraživanje i inovacije imaju bitnu ulogu u poticanju pametnog i održivog rasta i otvaranju radnih mjesta. Budući da doprinosi stvaranju novog znanja, istraživanje je ključno za razvoj novih i inovativnih proizvoda, postupaka i usluga kojima se omogućuje veća produktivnost, industrijska konkurentnost i u konačnici blagostanje. Opće je priznata važnost produktivnosti za pokretanje održivog gospodarskog,razvoja i učvršćivanje oporavka Europe. Međutim, u odnosu na Sjedinjene Američke Države produktivnost rada u EU-u niža je za oko 12% i ta se razlika povećala posljednjih deset godina. Povećanje produktivnosti rada ovisi o mogućnosti gospodarstava da ulože više u kapital dostupan po radniku (produbljivanje kapitala) i da učinkovitije kombiniraju proizvodne čimbenike (multifaktorska produktivnost). Od razdoblja krize razina ulaganja u kapital niska je u većini država članica EU-a, a multifaktorska produktivnost ostala je ista ili se smanjila. U državama koje imaju visoku produktivnost po glavi stanovnika, istraživanje i inovacije, vještine i razvoj tehnologije glavni su čimbenici multifaktorske produktivnosti. Važno je da i države koje za njima zaostaju počnu rješavati problem manjka produktivnosti. Uz bolje regulatorne i institucionalne okvire i učinkovito funkcioniranje tržišta, sustavi istraživanja i inovacija ključni su za povećanje učinkovitosti kombiniranog iskorištavanja radne snage i kapitala u državama članicama. Sustavi istraživanja i inovacija složeni su ekosustavi kojima su potrebni razni elementi da bi optimalno funkcionirali, uključujući čvrstu javnu znanstvenu bazu koja proizvodi visokokvalitetne rezultate, znatno sudjelovanje poduzeća u aktivnostima inovacije, tečan i obilan prijenos znanja među dionicima u području istraživanja i inovacija te dobre okvirne uvjete koji pogoduju razvoju poslovnih inovacija. S obzirom na raznolikost nacionalnih sustava istraživanja i inovacija u EU-u važno je odrediti uska grla u svakom od njih”.

Glavni problemi

Njihova analiza odmah na početku pokazuje izazove, a prvi od njih je politički.

”Glavni izazovi u području politike istraživanja i inovacija utvrđeni u izvješćima po državama članicama u okviru europskog semestra mogu se svrstati u tri opće kategorije: niska kvaliteta javnog sustava istraživanja i inovacija, nedovoljan prijenos znanja i suradnja između znanstvenog i poslovnog sektora i uska grla koja ograničavaju ulaganja u inovacije”, stoji u analizi te se navodi kako “niska kvaliteta javnog sustava istraživanja i inovacija Javni sustav istraživanja i inovacija (koji čine ustanove visokog obrazovanja i druge javne organizacije koje djeluju u području istraživanja i inovacija) ima ključnu ulogu u stvaranju i poticanju znanja i talenta koji su potrebni inovativnim poduzećima jer im omogućuje nadogradnju vlastitih istraživačko-inovacijskih napora”.

”Analizom njegove kvalitete u svim državama članicama lakše se može odrediti gdje postoje uska grla. Kvaliteta javnog sustava istraživanja i inovacija može se ocijeniti s pomoću niza relevantnih pokazatelja uspješnosti. Najčešći su: “bibliometrija” za mjerenje utjecaja znanstvenih publikacija na stvaranje novog znanja, broj dodijeljenih prestižnih stipendija Europskog istraživačkog vijeća znanstvenicima iz određene zemlje (jer se njima nagrađuje znanstvena izvrsnost) i broj sveučilišta u zemlji s najboljim rezultatima prema međunarodnim ocjenama. Iz analize tih pokazatelja jasno je vidljiv znanstveni jaz koji je prisutan u cijelom EU-u. Prvo se može uočiti jaz između istoka i zapada, pri čemu su javni sustavi istraživanja i inovacija općenito lošije kvalitete u zemljama istočne Europe odnosu na ostale države članice. Nadalje, iako je manje izražen, jaz postoji i između sjevera i juga jer Grčka, Portugal, Španjolska, Cipar, Malta i Italija imaju rezultate malo ispod prosjeka EU-a, što ih pozicionira između zemalja istočne i sjeverne Europe. Te razlike u velikoj su mjeri posljedica niske razine javnog ulaganja u istraživanje i razvoj u zemljama sa slabijim rezultatima. Međutim, čak i ako uzmemo u obzir različite razine javnih ulaganja u istraživanje i razvoj, i dalje je vidljivo da neke zemlje koje zaostaju imaju lošije rezultate s obzirom na razinu javnih ulaganja u taj sektor, što upućuje na potencijalne probleme u načinu raspodjele ulaganja u istraživanje i razvoj”, pišu autori.

Prema ocjeni rada mogu se uočiti tri glavne vrste situacija. “Države članice u kojima se prvenstveno treba riješiti problem vrlo niske kvalitete javnog sustava istraživanja i inovacija, posebno izgradnjom kapaciteta. U tim zemljama (npr. Bugarska, Latvija, Hrvatska i Rumunjska) povećanje ulaganja mora ići ukorak sa sveobuhvatnim reformama za povećanje učinkovitosti i kvalitete. Države članice s jakom znanstvenom bazom, kao što su Ujedinjena Kraljevina, Nizozemska, Danska i Belgija. U tim državama članicama glavni je izazov iskoristiti vrhunsku znanstvenu bazu za povećanje razine inovacija u gospodarstvu. Države članice poput Finske, Češke, Estonije i Litve, čiji znanstveni rezultati nisu u skladu s javnim rashodima za istraživanje i razvoj. U slučaju Češke, Estonije i Litve, to je stanje možda rezultat znatnih povećanja javnih rashoda za istraživanje i razvoj u posljednjih deset godina koji još nisu do kraja proizveli svoje učinke. U tim zemljama naglašena je potreba za povećanjem učinkovitosti ulaganja”.

Suradnja i prijenos znanja

Idući problem na koji ukazuje “Tematski informativni članak o europskom semestru istraživanje i inovacije” Europske komisije je nedostatan prijenos znanja i suradnja između znanstvenog i poslovnog sektora.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

”Dok neke države članice hitno trebaju povećati opću kvalitetu javne znanstvene baze, druge bi svoje napore trebale usmjeriti na bolje iskorištavanje prednosti svoje znanstvene baze za povećanje produktivnosti i gospodarskog bogatstva te otvaranje radnih mjesta. To uglavnom znači da je potrebno stvarati poveznice između znanstvenog i poslovnog sektora kako bi se znanje što više proširilo i iskoristilo u poslovnom sektoru. Znanje se može širiti mnogim kanalima, a relativna važnost tih kanala ovisi o strukturi nacionalnog sustava istraživanja i inovacija. Budući da je neke oblike prijenosa znanja teško izmjeriti, ukupni rezultati zemalja ocjenjuju se kombiniranjem niza kvantitativnih i kvalitativnih podataka. Jedan od ključnih parametara ocjene jest razina suradnje između javnog i privatnog sektora u obliku “ugovornog istraživanja”, tj. izravnih ulaganja poduzeća u konkretne projekte koje izvršavaju javne istraživačke organizacije”.

Ukazujući na uska grla ulaganja u inovacije autori ističu kako “bi se maksimalno povećao potencijal gospodarske koristi ekosustava istraživanja i inovacija, poduzećima je potrebno osigurati okruženje koje im omogućuje da znanje učinkovito pretvore u gospodarsku korist. To ne ovisi samo o kvaliteti i kvantiteti znanstvenih i tehnoloških rezultata, nego i o okvirnim uvjetima u kojima posluju. Zato je ključno stvoriti okruženje koje pogoduje ulaganjima i poduzetničkim aktivnostima u području istraživanja i razvoja s pomoću strukturnih reformi i učinkovitih instrumenata politike. Jaz između EU-a i SAD-a u intenzitetu istraživanja i razvoja u poslovnom sektoru posljedica je toga što EU ima manju mogućnost razvoja velikih poduzeća s jakim intenzitetom istraživanja i razvoja na temelju znanstvenih i tehnoloških dostignuća, posebno u području IKT-a. Stilizirana je činjenica da nova poduzeća u EU-u sporije rastu nego u SAD-u i da se manje njih uspije probiti u redove globalno najvećih poduzeća”.

”Može uočiti da je više zemalja, primjerice Irska, uspjelo stvoriti dinamično okruženje u kojem se potiče poduzetništvo i uvjeti za rast inovativnih poduzeća. Može se uočiti i zanimljivo stanje u zemljama poput Belgije, koja se nalazi na dnu ljestvice, iako ima dobre rezultate u drugim, prethodno navedenim pokazateljima istraživanja i razvoja. Belgija se može pohvaliti dobrom znanstvenom bazom i jakom akademsko-poslovnom suradnjom, ali brzorastuća poduzeća u najinovativnijim sektorima čine mali postotak zapošljavanja u toj zemlji. Iako su belgijske politike istraživanja i inovacija u posljednjem desetljeću omogućile povećanje intenziteta istraživanja i razvoja u poslovnom sektoru, čini se da su istraživanje i razvoj i dalje previše koncentrirani u manjem broju multinacionalnih poduzeća. Zbog tog nedostatka ne mogu se iskoristiti sve prednosti sustava istraživanja i inovacija za postizanje gospodarskih rezultata. Rast poduzeća složen je proces koji u velikoj mjeri ovisi o kontekstu. Poduzeća na različitim tržištima suočavaju se s različitim okvirnim uvjetima i konkurentskim tržišnim okruženjima, imaju različite mogućnosti i primjenjuju različite poslovne modele i inovacijske strategije. Međutim, dokazi upućuju na to da okvirni uvjeti koji podupiru preraspodjelu tržišnih udjela u produktivnija poduzeća potiču nastanak i povećavaju broj brzorastućih inovativnih poduzeća u zemlji. Propisi i politike koji ograničavanju postupke preraspodjele sredstava u učinkovitiju namjenu sputavaju ta poduzeća. Osim toga, na slabije rezultate brzorastućih poduzeća u inovativnim sektorima možda utječu i drugi čimbenici. Ključno je, na primjer, osigurati primjereno financiranje. U tom smislu, EU u cjelini i svaka pojedinačna država članica i dalje kaskaju za SAD-om u pogledu iznosa dostupnog uloženog poduzetničkog kapitala kao postotka BDP-a, u omjeru 6:1 u korist SAD-a. Na to utječu i drugi okvirni uvjeti, kao što su porezni sustav, financijski razvoj, dostupnost stručne radne snage, učinkovitost javne uprave i vladavina prava”, stoji u “tematskom informativnom članku o europskom semestru istraživanje i inovacije” Europske komisije.

Odgovorne politike

Autori članka pišu i o odgovornim politikama. “Razina financijskih sredstava koje javni sektor istraživanja i razvoja ima na raspolaganju ključna je odrednica kvalitete njegovih rezultata, npr. broj često citiranih publikacija: ako države članice više od prosjeka ulažu u svoju javnu istraživačku bazu, sustav obično ima dobre rezultate u pogledu znanstvene izvrsnosti. Istovremeno, iako visokokvalitetna znanstvena baza ovisi o odgovarajućem javnom financiranju, nije dovoljno samo povećati ulaganja. Za osiguravanje uspjeha i učinkovitosti tih ulaganja ponekad je potrebna ambiciozna reforma nacionalnih sustava istraživanja i inovacija usmjerena na način raspodjele javnih sredstava za istraživanje i razvoj. Takva reforma može obuhvaćati međunarodne panele za dodjelu projektnog financiranja ili primjenu kriterija uspješnosti pri raspodjeli institucionalnog financiranja. U nekim državama članicama prevelika fragmentiranost istraživačkih ustanova prepreka je učinkovitosti njihovih javnih istraživačkih sustava; potrebne su dalekosežne institucionalne reforme da bi se dosegnula kritična masa, posebno u područjima za koje je utvrđeno da su važna za provedbu strategije pametne specijalizacije. Na koncu, međunarodna mobilnost istraživača pridonosi znanstvenoj kvaliteti, inovacijama i rastu. Pokazalo se da je znanstveni utjecaj autora koji nikad nisu radili u inozemstvu manji od onih koji jesu. I povratnici i pridošli istraživači obično pridonose povećanju kvalitete znanstvenih rezultata zbog izloženosti drukčijim načinima provođenja istraživanja i doprinosa međunarodnoj istraživačkoj mreži. Stoga je važno da zemlje s najviše odljeva primjenjuju politike za reintegraciju istraživača u njihov izvorni sustav ili za privlačenje međunarodnih istraživača. Tako bi se također moglo potaknuti one koji su odlučili ostati da povećaju svoju produktivnost, stoji u članku te se nadodaje kako “u nekim državama članicama koje imaju dobar javni sustav istraživanja i inovacija, suradnja između znanstvenog i poslovnog sektora može i dalje biti ograničena zbog nesklada između javnoistraživačkih kapaciteta i gospodarskih potreba. Uspješna suradnja između znanstvenog i poslovnog sektora dakle ovisi o oblikovanju i provedbi “strategija pametnog specijaliziranja” kojima se sredstva usmjeravaju u područja u kojima postoji potencijal za iskorištavanje u poslovnom sektoru. Mnoge države imaju takvu strategiju, no ona se ne provodi učinkovito. Osim toga, vlade mogu primijeniti niz instrumenata politike s pomoću kojih se javnoistraživački kapacitet može bolje uskladiti s potrebama industrije i gospodarstva”.

Prema autorima članka to su primjerice “poticaji za javna istraživanja, posebno za ustanove (npr. na temelju kriterija financiranja kojima se potiče suradnja s poduzećima) i istraživače (npr. priznavanjem radnog iskustva u poslovnom sektoru za razvoj karijere u javnom sektoru); ciljani programi financiranja za javno-privatne projekte, provjere koncepata, istraživačke programe utvrđene u suradnji s industrijom i u okviru doktorskih programa u području industrije”.

Znanstvena baza

Naravno zaboravit se ne može niti uspostava inovacijskog okruženja pogodnog za ulaganja. “Uz čimbenike koji se odnose na kvalitetu i važnost znanstvene baze, za poticanje ulaganja u istraživanje i razvoj u poslovnom sektoru i prijenosa novih znanstvenih i tehnoloških rezultata u inovacije i gospodarsku aktivnost može se primijeniti čitav niz odgovora politike. Države članice koriste se i izravnim i neizravnim instrumentima potpore kako bi potaknula ulaganja i aktivnosti koja se odnose na istraživanje i razvoj u poslovnom sektoru. Osiguravaju bespovratna sredstva i kupuju usluge istraživanja i razvoja (izravna potpora) te pružaju fiskalne poticaje, npr. u obliku povoljnog poreznog tretmana za rashode za istraživanje i razvoj i povlaštenog tretmana za prihode od licenciranja i prodaje imovine koji se mogu pripisati istraživanju i razvoju ili patentima (neizravna potpora). Međutim, dostupnost, pristup i učinkovitost izravne javne potpore za istraživanje i inovacije te drugi poticaji za jačanje istraživanja i razvoja u poslovnom sektoru u mnogim se slučajevima moraju poboljšati kako bi se osiguralo da javna potpora rezultira dodatnim privatnim ulaganjima. Administrativna opterećenja povezana s javnom potporom mogu biti ozbiljna prepreka ulaganjima, pogotovo MSPovima. U nekim državama članicama možda je potrebno poboljšati sustave poreznih odbitaka za istraživanje i razvoj koji više idu na ruku većim poduzećima i prilagoditi ih potrebama MSP-ova i mladih, brzorastućih inovativnih poduzeća. Pristup sredstvima za financiranje inovacija ključan je za pretvaranje novih ideja u inovacije. Premda su bankovni zajmovi i vlasničko financiranje, posebno u obliku poduzetničkoga kapitala, i dalje najčešći načini financiranja inovacija, postoje i drugi kanali, a neke nove metode, npr. skupno financiranje, koje su uzele maha posljednjih godina mogu biti korisna alternativa MSP-ovima koji pokušavaju pretvoriti nove ideje u inovacije. Dostupnost radne snage s odgovarajućim vještinama također je problem koji treba riješiti: nedostatak vještina može nastati zbog, primjerice, nesklada između akademskih programa i potreba na tržištu rada. Poticanje okruženja koje pogoduje ulaganjima u istraživanje i razvoj u poslovnom sektoru i inovacijama općenito ovisi o koordiniranoj primjeni niza politika: udaljavanje od “silosnog” pristupa i razvoja pristupa cjelovitog upravljanja u kombiniranju politika. To bi trebalo obuhvaćati pametno donošenje propisa, javnu potražnju za inovativnim proizvodima i razvoju činkovitih tržišta proizvoda provođenjem strukturne reforme kojom se podupire učinkovita (pre)raspodjela proizvodnih sredstava u inovativne aktivnosti visoke produktivnosti. U mnogim će državama članicama stoga biti potrebno ojačati institucije i upravljanje”, stoji u članku “tematski informativni članak o europskom semestru istraživanje i inovacije”.

Autori članka pišu i o nesrazmjeru među članicama EU kada su inovacije u pitanju. “Znanstvena izvrsnost u EU-u i dalje je donekle koncentrirana u vodećim zemljama, kao što su Ujedinjena Kraljevina, Nizozemska i Danska. Većina ostalih država članica proteklih je godina ipak postigla napredak. Ta poboljšanja znanstvene kvalitete uglavnom su omogućila velika ulaganja u istraživanje i razvoj, bilo iz državnih sredstava (Luksemburg) bilo iz strukturnih fondova EU-a (u zemljama istočne Europe). Povezanost s ulaganjima može se vidjeti na grafikonu koji pokazuje razliku između 2004. i 2014. i u udjelu često citiranih publikacija i u intenzitetu istraživanja i razvoja u javnom sektoru. Iz tog je vidljiv pozitivan učinak povećanih ulaganja i negativan učinak smanjenih ulaganja u istraživanje i razvoj (Mađarska, Bugarska). Međutim, grafikon pokazuje i to da je učinak povećanih ulaganja na kvalitetu bio manji u nekim državama (npr. Češka, Latvija i Litva) nego u drugima. Znanstvena kvaliteta ne ovisi samo o razini javnih ulaganja u istraživanje i razvoj, nego i o različitim sposobnostima nacionalnih istraživačkih sustava za optimalno iskorištavanje tih ulaganja: ti su sustavi ključni za zemlje sa slabijim rezultatima. Ima dobrih primjera reformi kojima se potaknula učinkovitost javnog istraživačkog sustava. U Danskoj se reformom visokog obrazovanja nastojalo konsolidirati programe visokog obrazovanja u manje ustanova i tako povećati koherentnost i, kritičnu masu javnih istraživanja. U Ujedinjenoj Kraljevini uveden je okvir, znanstvene izvrsnosti (Research, Excellence Framework) radi, jačanja veze, između istraživačke izvrsnosti i, institucionalnog financiranja”.

Naglašena je i potreba za jačanjem prijenosa znanja i suradnje između znanstvenog i poslovnog sektora. “Iako mnoge države članice i dalje moraju, usmjeravati svoje napore na poticanje, suradnje između znanstvenog i, poslovnog sektora kako bi povećale, privatna i javna ulaganja u istraživanje i,razvoj i omogućile primjereno širenje, znanja, u nekim, zemljama već postoji jaka suradnja, između javnog i privatnog sektora. Belgija, Nizozemska i Njemačka u tu, svrhu provode zanimljive politike. U belgijskoj regiji Valoniji 2005., pokrenuta je politika “klastera, konkurentnosti”, napredna industrijska, politika u okviru koje su znatna sredstva dodijeljena određenim gospodarskim područjima kako bi se potaknuo rast i zapošljavanje te privukli inozemni ulagači i visokokvalificirana radna snaga. Klasteri obuhvaćaju poduzeća, centre za izobrazbu i javne ili privatne istraživačke jedinice na određenom zemljopisnom području (Valonija) koji primjenjuju partnerski pristup u cilju stvaranja sinergija povezanih sa zajedničkim inovativnim projektima. Partnerstva se stvaraju u pet određenih sektora (bioznanost, poljoprivredno prehrambeni sektor, strojarstvo, promet i logistika te zrakoplovstvo i istraživanje svemira) i povezanim tehnološkim i znanstvenim područjima. Konačni je cilj stvoriti kritičnu masu koja je potrebna za konkurentnost i međunarodnu vidljivost.

Konkurentnost i razvoj

Klasteri konkurentnosti omogućili su uključenim poduzećima da ostvare višu razinu izvrsnosti i okupe kompetencije potrebne za pokretanje uspješnih i ambicioznijih projekata, da inoviraju oslanjajući se na kompetencije svojih partnera i da poboljšaju kvalifikacije svojih radnika.Tijela državne uprave podupiru klastere konkurentnosti u provođenju projekata ulaganja, istraživanja i razvoja i izobrazbe u skladu sa strategijom konkurentnog pozicioniranja koju su sama definirala. U Nizozemskoj je 2011. pokrenut tzv. pristup “glavnih sektora” kojim se prednosti znanstvene baze te zemlje iskorištavaju na ciljani način zahvaljujući partnerstvima između poduzeća, akademske zajednice i javnih istraživačkih centara te se nastoje povećati raspon i ambicije poslovnih inovacija. Taj novi oblik industrijske politike, usmjeren na devet ključnih gospodarskih sektora, u središte koordinacijskog procesa stavlja predstavnike industrije, dok je vlada uglavnom usmjerena na razvoj sektorskih politika u ministarskim resorima, uključujući obrazovanje, inovacije i vanjsku politiku. Na kraju, tzv. “model Fraunhofer” u Njemačkoj dobar je primjer suradnje javnog i privatnog sektora. Udruženje Fraunhofer jedna je od vodećih međunarodnih istraživačkih organizacija koje broji 67 instituta diljem Njemačke, od kojih svaki djeluje u različitom području primijenjene znanosti. Iako osnovna sredstva za to udruženje osigurava država, više od 70% financiranja potječe od ugovornog rada na državnim ili industrijskim projektima. Tim je modelom omogućen fleksibilan, autonoman i poduzetnički pristup istraživačkim prioritetima Fraunhofera te se potiče suradnja s poslovnim sektorom uzimanjem u obzir njegovih istraživačkih potreba”.

I za sam kraj autori “tematskog informativnog članaka o europskom semestru istraživanje i inovacije apostrofiraju potrebu uspostava inovacijskog okruženja pogodnog za ulaganja.

“Zahvaljujući izrazito djelotvornim i učinkovitim javnim ulaganjima u istraživanje i razvoj, stalnom povećanju znanstvene i tehnološke izvrsnosti i razvoju žarišnih mjesta za ključne tehnologije, nizozemski sustav istraživanja i inovacija uspio je povećati svoj inovacijski kapacitet. Štoviše, nizozemski rezultati u području inovacija postupno su se poboljšavali od 2008. do 2014. i prema Europskoj ljestvici uspjeha u inoviranju (Europska komisija, 2016.) Nizozemska sada predvodi inovacijama. U toj su zemlji čvrsto uspostavljeni okvirni uvjeti za inovacije i ona zahvaljujući tome ima izrazito konkurentno gospodarstvo s velikim intenzitetom znanja. Pristup “zeleni dogovor” (eng. Green Deal) dobar je primjer nizozemske politike kojom se nastoji stvoriti okruženje povoljno za ulaganja i ukloniti prepreke inovacijama za održiv gospodarski rast, posebno na samom početku kad se inovacijske inicijative susreću s najviše prepreka. Taj se pristup primjenjuje kao nadopuna postojećim instrumentima, kao što su zakoni i propisi, tržišni i financijski poticaji te mjere za poticanje inovacija i kako bi se vlada približila poduzećima, organizacijama dionika i interesnim skupinama. Pristup “zelenog dogovora” inspirirao je “sporazume o inovacijama” koje je Europska komisija pokrenula u svibnju 2016. prvenstveno kako bi pomogla inovatorima s obećavajućim rješenjima da lakše svladavaju regulatorne izazove i svoje ideje stave na tržište. “Sporazumi o inovacijama” praktičan su, otvoren i transparentan način prevladavanja prepreka inoviranju koje proizlaze iz zakonodavstva EU-a. Trebali bi se realizirati u obliku dobrovoljne suradnje između inovatora, nacionalnih/regionalnih/lokalnih tijela i službi Komisije. Ta je suradnja formalizirana zajedničkom izjavom o namjeri. Sporazumi o inovacijama temelje se na dokazima iz država članica prema kojima se gotovo dvije trećine primijećenih regulatornih prepreka koje trenutačno sprečavaju inovatore da svoje ideje prenesu na tržište mogu prevladati tako da tijela državne uprave objasne ili jasnije tumače određene propise. Ako se potvrdi da je pravilo ili propis prepreka inovacijama od šireg društvenog značaja, sporazum će omogućiti da izađu na vidjelo i osigurati moguće daljnje mjere”.