Iako vjerujemo kako je nakon dvije godine pandemije i dva razorna potresa naša budućnost nesigurna i ugrožena. Iako se gotovo na dnevnoj razini svađamo oko učinkovitosti i potrebe za cjepivom i nošeni psihološki razumljivim poticajem tonemo u opću apatiju i depresiju kada promišljamo o bilo čemu možda bi trebali na trenutak baš sada pred dolazak 2022. godine zastati i promisliti gdje u stvari leži prava zamka za našu budućnost.

Ne ona nije u financijskim sredstvima niti u pucanju dobavnih pravaca, ona nije u nestašici čipova niti dolasku novog soja korona virusa. Ona je kada je Hrvatska u pitanju puno prizemnija i stvorena puno ranije, puno prije financijskih kriza i pandemije – ona se zove demografija.

Naime, kako to gotovo uvijek biva, zaokupljani dnevnim krizama, a nama ih nije manjkalo gotovo svi (čast izuzecima) zaboravljamo već 30 godina jednu jednostavnu činjenicu – Hrvatska nije neka imaginarna tvorevina u virtualnom svijetu.

Hrvatska su ljudi od Slavonije do Dubrovnika i ti ljudi nisu glasači kojih se sjetimo jednom u četiri godine, niti turistički djelatnici kojih se sjetimo onda kada hotelima na našoj obali u ljeto nestane radne snage.

Ako će novi popis pokazati, a to svi pretpostavljaju Hrvatska je nešto manje od četiri milijuna ljudi koji su unatoč svim nedaćama ostali živjeti na prostoru od 56.594 kilometara četvornih i do sada preživjeli rat, privatizaciju, financijske krize, pandemiju, potrese…

Ali isto tako Hrvatska je više od pola milijuna ljudi izgubljenih u nepunih 30 godine i tu dolazimo do pitanja naše budućnosti jer ako za deset godina Hrvatska bude tri milijuna građana, a za još deset manje od tri onda nam uzalud sve pozitive o kojima govorimo i pišemo jer dugoročno gledano neće biti nikoga da u njima uživa.

Prilika pred nama
Pogledajmo sada gospodarstvo – niz je tu pozitivnih primjera od najvećih do najmanjih kompanija i nećemo ih sve nabrajati, tu je i ulazak u eurozonu, uostalom tu je obećanih 22 milijarde koje dolaze iz Europske unije…

Ustvari pred Hrvatskom je ponovo povijesna prilika da svoje društvo u kompletu uredi i učini da nas za 20-ak godina bude četiri i nešto milijuna, a ne manje od tri. Ali zašto je gotovo svatko tko je pročitao ovu rečenicu pomislio (pomalo poput samog autora ovih redaka) nema šanse, ponovo zavaravanje naroda.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Odgovor je jednostavan, a leži u jednoj toliko izlizanoj riječi da je i mene samog strah ju upotrijebiti – reforme. Da reforme!

Uzalud nam 200.000 kuna za povratnike i ne znam kakve još sve primamljive ponude kada svi koji su ovdje već 30 godina na ovih 56.594 kilometara četvornih znaju jednu veliku istinu – bez promjene ili reforme sustava (odaberite koji god želite) nema sigurnog i ugodnog života koji bi možda netko odabrao i bez 200.000 kuna poticaja.

Bez reforme obrazovanja, zdravstva, lokalne i državne uprave, pravosuđa… nema jedne svim živim bićima najvažnije stvari a ona se zove sigurnost i stabilnost. Uostalom u neka davan vremena zato su ljudi i potpisivali društvene ugovore i odlučili živjeti zajednicama, jer je sigurnost u boljitak bio izvjesniji nego ako i sam.

A tko danas u Hrvatskoj može jamčiti pojedincu kako mu je bolje u zajednici nego samome ili u ovom slučaju nekoj drugoj zajednici. Sigurno ne domaće zdravstvo koje svoju transformaciju čeka već 30 godine a istovremeno stoji građane kao i ono Njemačko.

Sigurno ne obrazovanje koje svoju modernizaciju čeka već 30 godina i uporno stvara ljude za 20., a ne 21. stoljeće. Ili možda pravosuđe koje niti običnom puku niti ne znam nekim velikim investitorima ne može jamčiti stabilnost i ustaljenu sudsku praksu.

Aktivistički zanos
Uostalom pogledajmo u ovom trenutku primjer institut “majki odgajatelja” u Zagrebu i sjetimo se gotovo aktivističkog zanosa kojim je nova gradska vlast najavljivala i zazivala reforme i stvaranje grada ugodnog za življenje – do sada su samo stvorili jednu malu grupaciju majki koje izgledno mogu sklopiti kofere i otići u Irsku ili negdje drugdje bez puno razmišljanja jer gradski prirez od 18 posto zasigurno plaća malo tko u svijetu uz primanja kakva imamo u Hrvatskoj.

I da kao urednik jedinih dnevnih poslovnih novina u Hrvatskoj svakako sam za to da iz svog džepa ne plaćam nikoga da ima djecu ili stambenu štednju pa čak niti da štedi u trećem mirovinskom stupu, međutim Možemo nije neoliberalna grupacija već skup lijevo orijentiranih aktivista koji su upravo ono što i je problem Hrvatske – nedostatak hrabrosti.

Jer reforme nisu uzimanje jednima ili drugima, reforme su preraspodjela unutar sustava za početak, a zasigurno bi se svi složili da uz najviši prirez građani trebaju dobiti još više a ne manje. Jer ovako je utjecaj na demografiju jasan – nije on u mjerama on je u porukama koje građani iščitavaju.

I kako bi bilo jasno ovo je samo jedan od primjera, za sve nema mjesta na jednoj stranici. Zato za kraj jedno zanimljivo razmišljanje koje nedavno napisao Lider – “kako prenosi portal Vice, nedavna su istraživanja pokazala da čak 38 posto Amerikanaca između 18 i 29 godina smatra da bi parovi koji planiraju proširiti obitelj u obzir trebali uzeti klimatske promjene, a trećina žena između 20 i 45 godina to smatra presudnim čimbenikom zbog kojeg se odlučuju imati manje djece”.

Ovo jasno pokazuje kako je dovoljna samo poruka, jer gore spomenuti ljudi ne žive u Africi i ne svjedoče klimatskim promjenama u udobnostima svoga doma, ali svejedno razmišljaju o ne imanju djece.

Zamislimo sada o čemu razmišljaju građani Hrvatske kada gledaju našu politiku. Vrijeme je za ozbiljnost. Ne zbog pandemije ili nedostatak financijskih sredstava već zbog opstojnosti koja nije ugrožena korona virusom nego… dalje zaključite sami.