Najnovije izdanje za 2020., nakon pune dvije godine tišine, napokon je dočekala Bijela knjiga Udruženja stranih ulagača u Hrvatskoj te ovog puta nosi prilično znakovit naslov – ‘Konkurentnost nema cijenu’.

Ključ tog ‘svetog grala’ ekonomije je brzina, poručuju strani ulagači koji posluju u Lijepoj Našoj, a primjeni li se filozofija brzine na notorne kočničare poput administracije i pravosuđa u kojima se reforme neuspješno godinama zazivaju, puno toga može se postići u relativno kratko vrijeme.

“Bijela knjiga naglasak stavlja na ubrzanje procesa, ali i ‘mindseta’. Moramo shvatiti da je u poslovnom svijetu, gdje sudjeluje privatni kapital, brzina važna. Ono što je 10 dana u privatnom sektoru, državnoj službi i birokraciji ekvivalent je 100 dana. Moramo to ubrzati, ali i prijeći s deklarativnog na operativno”, napominje predsjednik Udruženja stranih ulagača u Hrvatskoj Mladen Fogec.

Prilika je pred vratima jer je “autocesta otvorena i vlast ima vrijeme da stisne gas” budući da nakon lokalnih izbora u svibnju u naredne tri godine nema izbora, a s njima ni političkih ustupaka i izbjegavanja poteza koji bi potencijalno preplašili i udaljili glasače.

Ne treba samo kritizirati

“Zašto Bijele knjige nije bilo dvije godine? Zadnji put smo ju izdali 2018., no otad se nije puno toga promijenilo pa smo se odlučili ne izdavati knjigu jer bi unutra bili isti podaci samo s drugom godinom. Mi ovdje u Hrvatskoj nismo skloni da nas se kritizira ili govori što ne valja, zato smo Bijelu knjigu koncipirali drugačije, da nam da objektivan pogled na stanje u Hrvatskoj, a onda pogledati što bi trebalo poboljšati”, kaže Fogec. Smatra da ne treba samo kritizirati jer se odradilo puno dobrih stvari, no napominje da prostora za poboljšanje ima dosta.

“Možemo govoriti jesu li vrata poluotvorena ili poluzatvorena; mi mislimo da su vrata za strane investicije poluotvorena. Bijela knjiga treba dati razmišljanja stranih ulagača u Hrvatskoj kako bismo ta poluotvorena vrata otvorili do kraja.

Već bi nam bio veliki uspjeh da ostanu poluotvorena, a onda da ih i malim koracima otvaramo da postanemo jako poželjna zemlja za strane investicije. Sve Bijele knjige su dosad bile afirmativno primljene, deklarativno vrlo podržane, no operativno je nešto ‘štekalo’”, osvrće se prvi čovjek Udruženja.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Potrebna institucionalizacija

Najbitnijim smatra da ‘stakeholderi’, oni koji utječu na omogućavanje i pristupačnost svim servisima države, budu institucionalizirani i da to postane modus operandi pristupa stranim investitorima. “Nažalost, trenutno sve ovisi o pojedincu i njegovoj dobroj volji.

Dok se to ne institucionalizira, ne bude isto primjerice, u Istarskoj i Dubrovačkoj županiji, uvijek će se naglašavati negativni primjeri. Mi smo i dalje optimisti, strani ulagači to uvijek jesu, Hrvatska je prekrasna zemlja za investicije i život, svijetla je budućnost”, ističe Fogec.

Dijagnoze poslovnog okruženja, iskustva poduzetnika – ona dobra i loša, redovno pune medije. U usporedbi sa zemljama u okruženju Hrvatska kaska, no činjenica je da se mali pomaci na bolje dešavaju, ali oni blijede ispred ambicioznih poteza konkurentskih zemalja.

Unatoč poliranju poreznih propisa kroz četiri kruga porezne reforme, prostora za poboljšanje međunarodne porezne konkurentnosti ima u jedinstvenim i niskim poreznim stopama, poticajima za istraživanje i razvoj te otklanjanju parafiskalnih nameta. Nužno je jačanje upravnih sudova, posebno kod preispitivanja regulatornih odluka uz ujednačeno i predvidivo postupanje, posebice poreznih vlasti.

“Poduzetnici imaju čak više primjedaba na brzinu provedbe sudskih odluka nego na donošenje, a nedostaju i efikasni insolvencijski postupci”, kazao je Velimir Šonje, direktor Arhivanalitike i autor Bijele knjige na njezinom virtualnom predstavljanju.

Brži administrativni i sudski postupci (posebno javna nabava uz prateću borbu protiv korupcije) ovise od osobnoj odgovornosti i politici nagrađivanja onih koji o tome odlučuju u javnom sektoru. Korakom dalje smatra uvođenje principa “šutnja je pristanak” (primjerice, zatražena dozvola smatra se odobrenom ako nije izdana u određenom roku) te “2 za 1” – za svaki novi propis ukidaju se dva stara.

“To su praktični prioriteti, nešto što je goruće i konkretno i s čime se može u kratkom roku upravljati kako bi se ostvarile promjene”, ističe.

“Zašto želimo afirmirati koncept ‘poslovne brzine’? Svijet se dramatično ubrzao, i dobra poslovna ideja (i odluka) ima sve kraći rok trajanja. Brzina je prilagodba”, rekao je Šonje napominjući da to nije nesmotrena brzina koja bi žrtvovala javni interes. “Zemlje u kojima menadžeri troše više sati na poslove povezane s regulacijom, umjesto na nove proizvode, tržišta i efikasnost, zaostaju za razvojem zemalja gdje to nije slučaj. Razlika u tim satima je razlika u razvoju”, Šonje pretače u konkretni primjer.

Konkurentnost, koja počiva na uređenom društvu, efikasnosti, inovativnosti i buđenju čitavog društva, nema alternativu jer je pandemija ozbiljno ograničila državi ruke za poticaje gospodarstvu skokom javnog duga na 89 posto BDP-a. Uz to, udio izdataka u BDP-u već je opasno visok, preko 50 posto BDP-a bez državnih poduzeća, što će se morati smanjivati.

Priča o konkurentnosti (i oporavku) ide ruku pod ruku s temom europskog novca. “Taj novac će u iduće 2-3 godine biti kao vodopad i mnogi će od njega imati koristi, no sudbina Hrvatske tamo negdje oko 2025. i 2026. ovisit će o tome koliko se duboko promijenimo do tada. Sad je prilika, i ako stavimo naglasak na brzinu, možemo se još uvijek promijeniti”, poručio je autor Bijele knjige.

Obećano 77 reformi

Za razliku od prije, Hrvatska je kao i druge članice, sada dobila potencijalno izniman vjetar u leđa za konkretne poteze. Gotovo 50 milijardi kuna bespovratnog novca na raspolaganju je za izlazak iz krize u fondu za oporavak i otpornost, no ‘kvaka 22’ je da isplata ovisi o provedenim reformama.

Dokument na oko 1000 stranica, o kojem su se vodile žestoke rasprave je li dovoljno kvalitetno napravljen da omogući istinski zaokret paradigme da gospodarstvo nakon oporavka otpornije dočeka neku novu krizu, obećava 77 reformi.

I Nacionalni plan oporavka i otpornosti i Bijela knjiga naglasak stavljaju na reforme, a sad Hrvatska ima pozitivan pritisak da jače prione poslu kako bi se reformski potencijal počeo materijalizirati.

Na predstavljanju Bijele knjige i ministar financija i potpredsjednik Vlade Zdravko Marić osvrnuo se na temu konkurentnosti podsjetivši da je Hrvatskoj nakon krize 2009. trebalo deset godina da se vrati na pretkrizne razine.

“To je dovoljno jaka lekcija da ne smijemo ponoviti propuste i greške od prije, da što prije dosegnemo tu razinu BDP-a prije krize, ali i postavimo sebe na održivu putanju gospodarskog rasta. Koliko god Covid i potresi sada bili dominanti kao tema, moramo biti svjesni da će izazovi koje imamo vrlo brzo će doći u prvi plan”, rekao je Marić.

“Suština je da su velika sredstva namijenjena za provedbu strukturnih reformi države i društva te za transformativne efekte u pojedinim segmentima gospodarstva koje će biti nadopunjene s javnim i privatnim investicijama. Nema investicija bez reformi i provedbe reformi bez adekvatnih investicija”, kazao je.

Inkubator inovacija i znanja

Proteklih desetljeća Hrvatska je živjela po principu “psi laju, karavane prolaze”, a za zaostajanje za drugima i zašto smo zemlja potencijala, ne i iskorištenih prilika, uvijek bi se pronašao neki drugi krivac. Rat, privatizacija, iseljavanje, kasni ulazak u Europsku uniju, kriza 2009., korona, potresi…

Primjera je o domaćoj nekonkurentnosti je bezbroj; svi ih odavno znamo. Betoniziranje obale i nekritičko favoriziranje turizma i života od rente umjesto poticanja (cjelogodišnjeg) poduzetništva.

Apsurdna teritorijalna podjela što su pokazale e-propusnice i kriminalno loše javne usluge premda bi broj općina, gradova i županija mogao servisirati nekoliko puta mnogoljudnije zemlje. Megalomanski javni sektor financira se iz visokih poreza i parafiskalnih nameta, a birokracija buja bez obzira na stvarne potrebe i krize.

Socijalni mir i glasači se kupuju potezima koji su mirovinski i zdravstveni sustav doveli do ruba pucanja. Djeca u školi štrebaju fakte, ne uče misliti, sveučilišta su nam kvalitetom pri dnu rang ljestvica, sve je to posljedica mizernih ulaganja u istraživanje i razvoj…

Sve su to primjeri (ne)konkurentnosti o kojima se godinama papagajski priča. Poanta priče je da svaka zemlja ima svoje političare koji hvataju najbolje pozicije za izbore i svaka se sad bori s koronom, štoviše svaka ima neki svoj “ali” pa svejedno bruse svoje konkurentske prednosti.

Hrvatska može biti inkubator inovacija i znanja, prijateljske poslovne klime bez administracije i lokalnih šerifa gdje su plaće visoke, porezi mali, mirovine pristojne, bolnice uređene, sudstvo agilno, a politička korupcija iznimka. To nije stvar znanstvene fantastike, već konkurentnosti. Bitna je samo volja.