Baš kao što su se antivakseri preko noći našli u demo verziji svijeta u kojem za virusnu pošast nema cjepiva pa se preživljavanje svodi na sreću i statistiku, tako se ispunio san svih suverenista o nacionalnoj valuti u dobru i u zlu. U praksi, evo, živimo iskustvo navigiranja kolapsom malog, otvorenog i prezaduženog gospodarstva s vlastitom marginalnom (ili kako se pristojno kaže, egzotičnom) valutom.

Svega par tjedana na početku ožujka bilo je dovoljno da se raspline san o kuni kao ponosnoj domaćoj valuti koju svim silama treba zadržati umjesto uvođenja eura. Kad je korona iz Kine počela harati u neposrednom susjedstvu, domaći narod pohrlio je baš te kune brže-bolje zamijeniti u eure. Ni 26 godina povijesti (ili preko četvrt stoljeća, kako se uzme) stabilne valute ni poruke Hrvatske narodne banke da će zubima braniti njezinu vrijednost nadalje, u konačnici nisu ništa značili.

Građani i poduzetnici, mladi i oni stariji koji dugo pamte kako je to kad novac gubi vrijednost, povukli su oko 7 milijardi kuna iz fondova pospremivši ih na deviznu štednju. Perzistentna euroizacija, rekli bi stručnjaci formalno, a u biti nikad iskorijenjena navika da se na prve naznake krize ljudi drže one – pusti kune, drž’se deviza.

Važna poruka HNB-a

Ogromna potražnja za eurima srušila je vrijednost kuni, a tečaj porastao sa 7,45 krajem veljače na preko 7,6 u mjesec dana. To su na svojim mjesečnim obvezama osjetili svi kojima one stižu u eurima. Pritom je HNB posegnuo za deviznim pričuvama koje su se u kratkom roku smanjile na 15,7 milijardi eura.

S nemjerljivom neizvjesnosti na horizontu, pogubnoj za svaki financijski sustav, a pogotovo onaj u kojem inflacija ovisi o odnosu prema tuđoj valuti, otvorili bi se maliciozni apetiti raznih špekulanata pa je središnja banka odradila strateški potez –  valutni swap s ECB-om.

Sama činjenica da Frankfurt u zamjenu za (do) dvije milijarde eura pristao prihvaćati hrvatske (egzotične) kune djelovala je kao apaurin na tržište. Od dogovora 15. travnja tečaj se u narednih nekoliko dana spustio sa 7,6269 na 7,54 kuna za euro. Ključno je da je HNB odaslao poruku da hoće i može braniti kunu te održavati financijski sustav stabilnim, a da pritom u arsenalu ima “jokera” s kojim ne mora pod svaku cijenu topiti devizne rezerve. (Središnja banka koristit će tu liniju samo u slučaju potrebe, ali je ona tu).

Na duže staze, dogovor o valutnom swapu iznimno je važna poruka. Njome je ECB dala do znanja da je napredak Hrvatske za pristupanje europodručju i tečajnom mehanizmu za koji smo aplicirali lanjskog srpnja primijećen.

INOVACIJA

Hrvatska zubarska stolica koja redefinira dentalnu industriju

Od betona do fotonapona

Zelena gradnja više nije trend već postaje standard

U kontekstu kritika koje posljednjih godina lete na adresu HNB-a i u par navrata su došle blizu do ugrožavanja njegove neovisnosti dogovor se može tumačiti kao priznanje dosadašnjoj politici pod palicom guvernera Borisa Vujčića. Važnost instrumenta ilustrira informacija da će Bugarska (koja ima valutni odbor s levom fiksno vezanima za euro za razliku od kune) od ECB-a također zatražiti valutni swap.

S druge strane, tumačenja da je to signal zelenog svjetla za skori ulazak u tečajni mehanizam mogla bi ipak (zasad) biti preoptimistična budući da je to politička odluka članica. Hrvatskoj tek slijedi strmi rast javnog duga, koliko ne zna se jer se kraj korona krizi ne nazire, a članice EU su u žestokoj raspravi kako financirati spas pokošenog europskog gospodarstva.

Snalazimo se gdje stignemo

Da postoji cjepivo protiv SARS-CoV-2, kao protiv ospica ili velikih boginja, sada bismo živjeli kao prošle godine u ovo vrijeme. Ekonomija bi nam rasla (sporo, ali bi), išli bismo na posao, klinci u školu, planirali ljetni odmor, razmišljali o novom autu, renovaciji stana…

Da imamo euro Hrvatska bi u ovoj ekonomskoj nepogodi bila ispod zajedničkog kišobrana kao ostalih 19 zemalja, a mogli bismo računati na oko 9,6 milijardi eura gotovo besplatnog novca. (Koliko god Italija na čelu s populističkom vladom Giuseppea Contea gunđala, ECB je kupio do kraja ožujka oko 35 milijardi eura talijanskih obveznica).

Izvan kišobrana eura, a duboko povezani s Europom koja kad kihne Hrvatska se razboli, nemamo pristup ni instrumentima ECB-a ni Europskom stabilizacijskom mehanizmu.

Snalazimo se gdje stignemo, Vlada je zahvalna za svaki milijun koji dođe iz EU jer naprosto nema dovoljno da se sve pokrije. Za rupu od 75 milijardi kuna razmišlja se o “upotrebi” novca ušteđenog za mirovine, važe koliko se možemo zadužiti doma, a koliko vani da javni dug ne eksplodira, rejting ne potone, a zbog rasta deviznih depozita samo je pitanje vremena koliko će trebati da se valutno uravnoteži aktiva banaka pa kunski krediti presuše…

Antivakseri i suverenisti konačno su doživjeli da žive svoj san. Prvi u svijetu bez cjepiva, a drugi da se na nacionalnu valutu oslone bez obzira na sve. Čovjeku bi došlo čak i drago da za sve nas ostale to ne znači – noćnu moru.