Hrvatsko je tržište u 2006. konzumiralo 587.773 hektolitara vina ili 10 posto manje nego godinu dana prije. Na kvalitetna i vrhunska vina odnosilo se 62 posto prometa, što je jako dobar pokazatelj. Svaki Hrvat u prosjeku godišnje popije oko 13 litara vina. Tu su “mjericu” lani gotovo do jedne četvrtine napunila uvozna vina jer je uvoz iznosio 145.473 hl. Vino inozemnog porijekla lanjske je godine uglavnom kupovano u Makedoniji i BiH, a 10 posto od spomenutih količina nabavljeno je u zemljama EU. Istodobno, u izvoz je otpremljeno samo 29.992 hl, od čega su kvalitetna i vrhunska vina iznosila 85 posto. Ovo su samo neki od podataka koje je prošloga tjedna, na obilježavanju desete godišnjice osnutka Hrvatskog enološkog društva, iznio Vinko Milat, savjetnik ministra poljoprivrede za vinogradarsko-vinski segment. “Iako imamo sve bolja vina ni proizvodnja ni potrošnja, a najmanje izvoz vina ne raste”, kazao je Milat ističući: “Unatoč golemim pomacima u kakvoći naša vina nisu konkurentna na svjetskom tržištu, kako zbog visoke cijene tako i zbog malih izvoznih serija”.

Premalo vinograda
Milat podsjeća da je prema Upisniku poljoprivrednih proizvođača iz 2003. godine pod vinogradima registrirano oko 15.000 ha u vlasništvu 15.591 proizvođača dok podaci iz katastra spominju gotovo 30.000 ha s vinogradima. Sam Hvar nekada je imao više od 5000 ha pod vinogradima, a po današnjim podacima manje od 1000 ha. Problem je i starost vinograda, u prosjeku su stari oko 25 godina što je izrazito nepovoljno. Moramo saditi lozu gdje je nekada bila, pa i kroz služnost šumskog zemljišta, opominje Milat i upozorava da do ulaska u EU Hrvatska svakako pod vinogradima mora imati 50.000 ha. Registrirano je 1711 vina s geografskim porijeklom koje proizvodi 650 proizvođača. Gotovo 50 posto aktualnih vinogradarskih površina čine tri sorte: graševina, malvazija i plavac što kod potrošača još nije valorizirano onako kako ta vina zaslužuju. Turizam u domaćim okvirima i tržište EU, na kojemu je više od 500 milijuna potencijalnih potrošača, ključni su pravci mogućeg znatnijeg povećanja potrošnje vina. “Godišnja, tržišna proizvodnja doseže oko 10.000 vagona vina koliko u prosjeku iznose i zalihe, što znači da je u legalnom prometu samo 50 posto proizvodnje, a ostatak završava ili u naturalnoj potrošnji ili na crnom tržištu”, procjenjuje Milat. U legalnoj prodaji vina sudjeluje 1000 proizvođača, markicama se godišnje obilježi 60 milijuna boca. Trošak te usluge po jednom flaširanju iznosi 15 lipa što nije skupo s obzirom na svjetsku praksu. Još neriješena privatizacija dijela vinarskih kuća, visoka ulaganja u nove nasade te posebno izražena pri opremanju vinarija, problematika prodaje i više naplate, obilje birokratiziranja naročito prisutno kod izvoza, samo su neki od problema koji također koče snažniji razvoj vinogradarsko-vinarskog sektora, smatra Milat.

Stečeno pravo
“Bez obzira na pregovore s EU, naše ‘stečeno pravo’ za podizanje nasada na pravim vinogradarskim terenima nije upitno”, tvrdi Milat. Uvjeren je da bi najveći problem, kada je riječ o hrvatskom ‘vinogradarsko-vinskom’ približavanju EU, zapravo moglo biti propadanje malih proizvođača. Nisu sposobni za tržišnu utakmicu zbog tehnološke neopremljenosti, a time i cjenovne nekonkurentnosti. Desetak velikih vinarskih kuća danas drži oko 70 posto prometa vina i stoga je budućnost hrvatskih vinara u združivanju potencijala. “Ne dijelite se na male i velike. Ako promišljate dugoročno opstati u biznisu, povežite se, od lokalne preko županijske do nacionalne razine”, Milatova je poruka vinogradarima i vinarima uz savjet da što prije osnuju i nacionalni vinski centar te akademiju.

Dalmatinci neskloni ocjenjivanju kakvoće berbe

Hrvatsko društvo enologa u desetgodišnjem djelovanju redovito je ocjenjivalo kakvoću berbe, dijeleći nacionalni prostor na četiri regije: Slavoniju i Baranju, Istru i Hrvatsko primorje, Sjeverozapadnu Hrvatsku i Dalmaciju. Berba desetljeća je ona iz 2006. ističe Ivanka Rosati, dopredsjednica HDE-a uz napomenu kako je “ta godina možda ‘iskočila’ i zbog dvije prethodne dosta loše berbe”. Najmanju ocjenu – dobar, dobile su berbe iz 1998. i 2002. U HDE-u su zadovoljni što se sve veći broj vinara odaziva ocjenjivanju, čiji cilj nije natjecanje za najbolje vino, nego ocjena kakvoće vina iz ukupnoga uroda. Najbolje rezultate u odazivu postižu u Istarsko-primorskoj regiji gdje je prve godine ocjenjivano 20, a lani 60 vrsta vina. Slično je i u ostatku kontinenta dok Dalmacija ‘šteka’. “U toj je regiji mnogo odličnih vinara, ali mahom ne žele ocjenjivanje”, kaže Rosati uz poruku Dalmatincima da iako “imaju krasnih vina još moraju raditi na tehnologiji”.