Lako je reći zašto ne želimo u NATO. Ne želimo strane trupe na poligonima, talijanske ratne brodove u lukama, terorističke napade, municiju od osiromašenog urana, vojne pohode u Treći svijet i još mnogo toga. Ali zašto smo protiv Europske unije? Na to pitanje hrvatski građani mnogo teže pronalaze odgovor. Kažu da će im članstvo Hrvatske u EU naškoditi privatnom životu. Ali ne kažu kako. Tvrde da će im to donijeti više štete nego koristi, ali ne objašnjavaju na što točno misle. Misle da bi se time narušio nacionalni suverenitet, misleći pritom na narušavanje digniteta Domovinskog rata preko Haaškog suda, ali i na invaziju stranaca na hrvatske nekretnine. Neki čak to povezuju s traumama iz (davne) prošlosti kada je Hrvatska bila izložena invazijama stranih osvajača. Je li to racionalno? Korist od ulaska u EU vidi svaki peti građanin Hrvatske. Da se sada održava referendum o ulasku Hrvatske u EU, on bi sigurno propao. Dok se hrvatski političari bjesomučno natječu u približavanju Europskoj uniji, vjerujući kako je to glavni adut za predstojeće izbore, njihovo biračko tijelo ne želi Uniju. Ali pritom ne zna što želi. I dok je razumljivo da desno biračko tijelo odbija Europsku uniju zato što se ona izravno povezuje s Haaškim sudom, nejasno je zašto je odbijaju umjereni, centristički, pa i lijevo orijentirani birači. Ako Uniju ne žele bivši branitelji, zagriženi nacionalisti i ksenofobi, zašto jednako nastupaju i visokoobrazovani, mladi, zaposleni, moderni ljudi? Ako vas zanima odgovor, nazovite svoje prijatelje i pitajte ih jesu li za ulazak u EU. Ako je uzorak iz aktualnog istraživanja javnog mnijenja korektan, svaki treći dat će vam pozitivan odgovor. Ostalu dvojicu pitajte što ih muči. No ne zavaravajte se, do odgovora nećete lako doći. To nije uspjelo ni uglednim sociolozima koji su ovoga tjedna predstavili rezultate opsežnog istraživanja o potpori priključenju EU. To je boljka kojoj se ne znaju uzroci, pa ni lijek. I zato je gotovo nemoguće kreirati strategiju kojom bi se postotak potpore podigao iznad potrebnih pedeset posto. Što euroskepticima ponuditi kad ne znamo što žele? Kako ih uvjeriti u nešto kad se ne zna je li to ono što žele čuti? I tu dolazimo do već ustaljenog paradoksa. Proteklih godina euroskeptične stranke svedene su na apstrakciju, pa je čak i HSP okrenuo ploču te sad podržava ulazak u EU, ali pod određenim uvjetima. Kojim? To je opet teško reći. Kako bilo, na vlasti su eurofilske stranke, od SDP-a pa do HDZ-a, a biraju ih građani koji su u dvotrećinskoj većini euroskeptici. Sindrom “sira i vrhnja” očito se duboko uvukao u (pod)svijest hrvatskih građana koji znaju što neće, ali ne znaju točno ni što žele. Pritom zaboravljaju važnu stvar: ni jedna zemlja EU još nije zatražila ispisnicu.