S izuzetkom Telekoma koji je kupio većinsko vlasništvo kompanija za mobilnu telefoniju u Republici Srpskoj i Crnoj Gori, ostala srbijanska poduzeća ne izlaze izvan granica svoje države. U isto vrijeme, mnoge tvrtke iz regije preuzimaju pojedina srbijanska poduzeća postajući njihovi većinski vlasnici. Osim kompanija, vlasnički udio u srbijanskim tvrtkama imaju i mnogi inozemni investicijski fondovi, koji su, zahvaljujući kasnom osnivanju domaćih, glavni kupci na Beogradskoj burzi. Srbija nema dovoljno vlastitog kapitala za ekonomski razvoj pa su joj nužna inozemna ulaganja. Domaća privreda nije osposobljena za proizvodnju robe koja bi imala prođu na inozemnom tržištu. Srbija ostvaruje suficit samo u prodaji poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, ali to ni izbliza nije dovoljno da se pokrije golemi deficit, što ugrožava njeznu makroekonomsku stabilnost. Domaćoj ekonomiji potrebno je godišnje najmanje dvije milijarde dolara iznozemnih ulganja kako bi se donekle nadoknadio višegodišnji zaostatak u razvoju, što je Srbiju dovelo na samo dno u regiji. Vrlo je teško sačiniti preciznu rang-listu iz koje države u regiji je ušlo najviše kapitala. Kada je riječ o bankama, na prvom mjestu je Grčka, koja ima pet banaka u Srbiji. Procjenjuje se da je Grčka od 2000. u Srbiju plasirala dvije milijarde eura. Na drugom mjestu je Slovenija s više od 500 milijuna eura. Među prvima je došao ljubljanski Mercator, najprije u Novom Beogradu, a zatim u Šapcu, Novom Sadu, Čačku. Povezivanjem s trgovačkim lancem MB Rodić i nedavno sa Swisslionom, Mercator je proširio mrežu, nadoknadivši tako neostvarenu kupnju C marketa.

Iako je u Srbiju, poslije obaranja Miloševića prvo došla brojna delegacija iz Hrvatske, što ju je činilo oko 500 gospodarstvenika, poduzeća su sporije dolazila na srbijansko tržište. Led su proboli Agrokor, kupnjom tvornice smrznute hrane Frikom, a potom i tvornice ulja Dijamant te otvaranjem megamarketa Idea, te Podravka, Nexe group. Sada oko stotinjak poduzeća iz Hrvatske posluje u Srbiji. Dosta nezapaženo je stigao kapital iz Bugarske. Prema neslužbenim podatcima, tvrtke iz Bugarske su pokupovale najveći broj srbijanskih poduzeća. Veću pozornost kapital iz Bugarske skrenuo je kupnjom podvodnog rudnika u Kovinu kada je tajkun Hristo Kovaškin na dražbi uzeo ispred nosa “zlatnu koku” trojici srbijanskih tajkuna. Najpoznatiji bugarski ulagač u Srbiji je Valentin Zaharijev, vlasnik Intertrusta. Njegova kompanija kupila je Zastava Kovačnicu i još nekoliko poduzeća. Tvrtke iz Bugarske kupile su još najstariju tvornicu stakla na Balkanu iz Paraćina, tvornicu autoguma Trajal. Kupnja RTB Bor od strane rumunjskog Cuproma je propala, ali zato Rompetrol agresivno nastupa u nastojanju da postane većinski vlasnik NIS-a, odnosno dviju rafinerija s kojima kani postati dominantan proizvođač i distrubuter naftnih derivata. Dosadašnja ulaganja iz Mađarske najviše su vidljiva u bankarstvu. Mađarska OTP banka kupila je tri domaće banke kojih je u tijeku povezivanje. Naftna Kompanija Mol, čekajući na privatizaciju Nisa, otvara benzinske crpke u Srbiji. Plan je da ih do 2010. bude oko 25, i to na najfrekvetnijim prometnicama. Mađarska poduzeća u suradnji s američkim kompanijama uložila su 370 milijuna eura u gradnju prve tvornice za proizvodnju bioetanola.