Uprava Uljanika i Ministarstvo gospodarstva koje prati postupak traženja novog strateškog partnera niti nakon gotovo dva tjedna ne daju javnosti nikakve informacije o ponuđačima, pa se već špekulira o razlozima za šutnju. Neslužbeno se posljednjih dana čuje kako je potpuna zbunjenost nastala otvaranjem ponude koja slovi kao najozbiljnija, ona talijanskog Fincantierija i Brodosplita. Ukratko, ta je ponuda i ukupnim procijenjenim iznosima troškova i načinom podjele tereta restrukturiranja sve ostavila bez riječi i u Puli i u Zagrebu.

Ovaj dvojac, naime, procijenio je nakon provedenih tjedana u data roomu da su dubioze daleko ozbiljnije nego se iz dostupnih informacija moglo zaključiti. Došli su navodno do iznosa od oko 1,4 milijarde eura. Tako visoka brojka premašila je i sve ranije kalkulacije o troškovima koje će biti potrebno preuzeti u spašavanju Uljanika. Prošli tjedan ministar gospodarstva Darko Horvat izašao je s procjenom da će trošak restrukturiranja biti oko 800 milijuna eura, a na inzistiranje novinara da potvrdi je li to ukupan trošak ili udjel kojeg će uzeti svaki od partnera, država i privatni investitor, na kraju je, s vidljivom dozom nesigurnosti, rekao da je to ukupan iznos. No, prema informacijama koje su procurile, 1,4 milijarde eura bio bi teret kojega bi preuzela država, i to odmah. Jednak toliki iznos Fincantieri i Brodosplit osigurali bi u narednih 10 godina. Time bi se zadovoljio osnovni omjer 50:50 koje postavlja EU. Iz Ministarstva gospodarstva i Uljanika, kao i iz Brodosplita jučer nisu željeli komentirati ovakve informacije, no više sugovornika potvrđuje kako se intenzivno vode razgovori i usuglašava visina troškova koji će ući u program restrukturiranja. Donekle sličnim iznosom 
baratalo se i u prosincu, kada je aktuala uprava Uljanika u Ministarstvo gospodarstva donijela posljednji prijedlog programa restrukturiranja koji je kreiran u suradnji s tadašnjim partnerom Dankom Končarom.

Ovih dana čuje se kako je taj prijedlog bio nešto skromniji, oko 830 milijuna eura, no svejedno se postavlja pitanje kako se došlo do tolikih iznosa, posebno ima li se u vidu da je godinu dana ranije, kada je bivša uprava kojom je predsjedavao Gianni Rossanda od Vlade tražila hitni “rescue aid” od 96 milijuna eura, procjena troška restrukturiranja postavljena na razinu od 465 milijuna eura. Kako je vrijeme protjecalo i u hodu se mijenjalo programe s kojima se trebalo pojaviti pred Europskom komisijom, korigirale su se i brojke, pa su troškovi prelazili i 570, 580 milijuna eura, pa 694 milijuna eura.

Same brojke iz najnovije računice, kažu iz vladinih krugova, prilično su nategnute i o njima se pregovara, a lista koju treba razmotriti i usuglasiti visine pojedinačnih obveza poprilična je, pa ne čudi, kaže jedan od sugovornika, da se još uvijek ne komunicira o ponudama. Osnovna ideja koja se u ovom paketu nudi je da država zapravo pokrije sve gubitke i počisti eventualne repove i prepusti novim vlasnicima tvrtku sposobnu za clean start, a u kojemu više ne bi trebala participirati potporama. Načelno je takva ideja prihvatljiva, no kako na nju gleda Europska komisija koja treba dati odobrenje, intenzivno se komunicira.

Ključno u određivanju prihvatljivosti programa po briselskim pravilima jest i procjena koliki bi teret pao na državu kada bi posrnula kompanija otišla u stečaj. No, osim samog utvrđivanja opravdanosti iznosa na kojima se temelji ponuda, puno je još pitanja za koje još nema naznaka kako bi u tom projektu bili riješeni, primjerice uključuje li i na koji način ovaj model i riječki 3. maj. Zbog svega se, uvjeravaju sugovornici, s izlaskom u javnost i odugovlači. Neslužbene su najave da bi Ministarstvo i Uprava informacije o ponuđačima trebali prezentirati do kraja tjedna, no potencijalne brojke iz budućeg drafta programa još se neko vrijeme neće  konkretnije komunicirati.