Iako je dugovječnost jedna od evolucijskih prednosti koja nam je dala mnogo više vremena za sve o čemu su naši preci mogli tek sanjati, produljenje životnog vijeka drastično je povećalo troškove društva koje sve teže podnosi teret zbrinjavanja osoba koje izlaze iz svijeta rada. Produljenje radnog vijeka jedna je od mjera kojom europske zemlje kane popraviti problem, a argumenata koji joj idu u prilog sve je više. Unatoč tome, pomicanje datuma umirovljenja jedna je od najosjetljivijih tema za svaku vlast, jer se birači kojima se radi do sedamdesete mogu nabrojati na prste. Upravo iz tog razloga ni građani Hrvatske ne trebaju se bojati da će se tako skoro dulji radni vijek uvesti kao obveza za sve. Međutim, fleksibilizacija sustava umirovljenja uz uvođenje financijske koristi za one koji odluče dulje raditi, mogla bi se pojaviti kao prihvatljiva opcija ako se dobro predstavi javnosti. Tercijarni sektor, odnosno uslužne djelatnosti za čiji razvoj u Hrvatskoj još ima mnogo mjesta, moglo bi pritom biti pravo utočište starijih radnika. U Europi je do početka 70-ih godina prošlog stoljeća gospodarski i demografski rast praćen neprekinutim porastom broja zaposlenih i doprinosa za mirovine, tako da je bio relativno povoljan odnos između broja aktivnih osiguranika i broja umirovljenika, a mirovine su bile relativno visoke. Tada se mijenjaju gospodarske i demografske pretpostavke i sve razvijene zemlje počinju se suočavati s procesom demografskog starenja. U Hrvatskoj je najviše promjena u ekonomskoj strukturi stanovništva zabilježeno u razdoblju od 1991. do 2001. Prema zadnjem popisu, prosječna starost stanovnika u Hrvatskoj je 39,7 godina, a udio starijih od 65 godina od 15,6 posto gotovo se izjednačio s udjelom mlađih od 14 godina. Na jednog umirovljenika dolazi oko 1,40 osiguranika, a demografske projekcije pokazuju da će u budućnosti omjer biti još gori. Na tržištu rada u Hrvatskoj je danas oko 1,6 milijuna osoba, a procjenjuje se da će taj broj 2050. pasti na 1,1 milijun osiguranika. Broj umirovljenika koji je danas na oko 1,4 milijuna, smanjio bi se tek na milijun do 2050. godine. To znači da će se omjer ovisnosti u mirovinskom sustavu (broj umirovljenika prema broju osiguranika) smanjivati do razine od 1:1,1 do 2050. godine, što će bitno poremetiti sustav usklađivanja mirovina s prosječnom plaćom.

“Vrlo je vjerojatno da će se umjesto obveznog produljenja radnog vijeka ponuditi fleksibilizacija, odnosno da će doći vrijeme kad ćete moći birati hoćete li u mirovinu ranije ili ćete još raditi uz garanciju da će vam u tom slučaju mirovina biti veća. To je možda najbolja opcija koja će neke sigurno zadržati na poslu”, smatra stručnjak za socijalnu politiku Vlado Puljiz te dodaje da zadržavanje starijih osoba na tržištu rada nikako ne može ugroziti otvaranje mjesta mladima. Štoviše, ako se starije osobe usmjere na uslužni sektor, može biti upravo obrnuto. “Ranije umirovljenje uglavnom ne donosi otvaranje mjesta mladima, već poslodavci zbog ušteda tako smanjuju broj radnih mjesta, što je dijelom omogućeno i boljom tehnologijom. S druge strane, angažiranjem starije populacije u uslužnim djelatnostima ojačali bismo tercijarni sektor u kojem ima mnogo mjesta za razvoj”, ističe Puljiz. Dobar primjer su usluge brige o djeci i starijima, koje su kod nas mnogo manje razvijene od potreba. Ako ćemo u budućnosti živjeti u prosjeku 90 godina, a zapošljavati se nešto prije tridesete, znači da ćemo raditi tek trećinu svog života. Brojna gerontološka istraživanja potvrdila su kako se u starijih osoba koje su nastavile raditi i nakon umirovljenja pogoršavanje zdravlja pojavljuje čak dva puta rjeđe od onih koji su prekinuli s radnom aktivnošću. “Produljenje zdravog života i slanje u mirovinu sa 65 godina nema nikakva smisla. Zamislite koliko je u toj dobi čovjek iskustveno bogat, a ako je još uz to živ i infantilan po imaginaciji, istodobno imate i motivaciju i znanje i iskustvo”, kazao je jednom prilikom znanstvenik Miroslav Radman koji će i sam uskoro preći 65. godinu života, no nema naznaka da razmišlja o umirovljenju.