Neka Bog učini prokletom zemlju koju vode žene“, rekao je prije dvije godine konsternirani Egipćanin kada se uvjerio da je jedan od kandidata na parlamentarnim izborima – žena. Taj je muškarac za sebe tada tvrdio kako nije ”mrzitelj žena”, jer je eto, i njegova bolja polovica uspješna poslovna žena, ali zaključio je kako žena koja obavlja državne dužnosti za njega predstavlja krajnju nelagodu. Da taj Egipćanin danas živi u primjerice Njemačkoj, gdje je žena na čelu Vlade, ili u Sjedinjenim Američkim Državama i Francuskoj gdje se za predsjedničku fotelju natječu žene, vjerojatno bi napravio harakiri. Hillary Clinton, bivša prva dama i senatorica države New York, nije prva žena koja se kandidirala za predsjednicu najmoćnije sile svijeta. I prije su američke žene gajile takve ambicije. Prema nekim izvorima njih čak 21, ali niti jednoj dosad nije uspjelo dobiti podršku svoje vlastite stranke. Prva koja je to poželjela u američkoj povijest je Victoria Woodhull, još davne 1872. godine. Hillary, za razliku od prethodnica, ima uvjerljive izglede za pobjedu. Simpatije američke javnosti stekla je još za vrijeme mandata svog supruga kad je progutala knedlu i uzdignute glave ostala uz nestašnog Billa.

Francuska predsjednica
Segolene Royal, atraktivna 53-godišnjkinja, dama sa zaraznim osmijehom, najnoviji je adut francuske Socijalističke stranke na sljedećim predsjedničkim izborima. Iako nimalo ne nalikuje na dosadašnje političare kakve su Francuzi navikli gledati na tom istaknutom i vrlo važnom položaju, zanosna i vitka brineta, majka četvero djece, već je unijela nemir u opoziciju, ali i u redove vlastite stranke. Francuski politički stratezi sa strepnjom prate svaki njezin korak i nerado priznaju da su joj šanse, uza sve političke gafove, poprilično velike. Kad se Sheikka Yousef Hasan Al-Gerifi kandidirala za mjesto u gradskom vijeću u Kataru suočila se problemima koji najvjerojatnije ne more žene u politici nigdje u svijetu. Njezina obitelj nije joj dopustila da postavi svoju fotografiju na izbornim plakatima, kao i na izbornim oglasima u dnevnim listovima. Katar je konzervativna zemlja, a kao i u susjednoj Saudijskoj Arabiji, žene u toj državi moraju biti potpuno pokrivene kad se pojavljuju u javnosti. Na koncu se uspostavilo da to nije bilo toliko ni bitno, a Sheikka je svejedno pobijedila. Prije tri godine čak je i Jordan postavio kvotu kako bi se osiguralo da u parlament bude izabrano najmanje šest žena. Maroko i Alžir imaju relativno velik broj žena u parlamentu u odnosu na ostatak regije. Čak je i Saudijska Arabija, koja ženama daje najmanje političkih prava od bilo koje druge zemlje na svijetu, nedavno dopustila da dvije žene budu izrabrane u odbor direktora Trgovačke komore grada Jeddah. To je možda mali, ali u očima mnogih arapskih žena, ipak vrlo važan korak. Iako je Lijepa naša na listi razvijenih i demokratskih zemalja, u sazivu Hrvatskog sabora svega je nešto manje od 20 posto žena. Od 151 zastupnika njih svega 30 su žene. U općinskim vijećima situacija je još gora, svega sedam posto žena u muškom društvu. Taj nerazmjer pokušava riješiti Ženska mreža Hrvatske inicijativom da na kandidacijskim listama na idućim parlamentarnim izborima predstavnika svakog spola bude najmanje 40 posto te da se oni ritmično izmjenjuju. “To, na žalost, uopće ne ulazi u svijest naših političara, koji ni ne pomišljaju da uvedu kvote koje bi normirale koliko je žena na tim listama uopće potrebno. Dugi niz godina udruge za ravnopravnost spolova pokušavaju proniknuti u te razloge i tek smo nedavno shvatili da je glavni razlog taj što osim ove nekolicine na koje smo oguglali, kod nas gotovo da i nema žena u politici”, objašnjava koordinatorica Ženske mreže Hrvatske Bojana Genov. Ona tvrdi da niti jedna domaća politička stranka ne želi javno reći koliko ima ženskih članova. Svi oni navodno imaju oko 30 do 40 posto žena u svojim redovima, što nisu spremni empirijski dokazati, tako da se, kaže Genov, zaključak nameće sam po sebi.

Šarm je važan
“Najžalosnije od svega što naše stranke niti ne razmišljaju o tome da u politiku privuku žene” ističe Genov te dodaje da je u poslovnom svijetu analogna situacija. Na top-menadžerskim pozicijama u Hrvatskoj je svega dva posto žena, koje su, dokazano, za isti posao koji obavljaju njihovi muški kolege plaćene čak 26 posto manje. Na drugim ne tako visokim menadžerskim pozicijama svega je 27 posto žena. Osamdesetih godina prošlog stoljeća žene ostvaruju značajnu ulogu u svjetskom biznisu, da bi već početkom ovoga predstavljale veliku snagu. Jedan od razloga je taj što zakonodavstvo koje nalaže pravedno zapošljavanje ne uvažava diskriminaciju po spolu, a drugi je promjena stava prema ženama na radnom mjestu. Tu je i želja kompanija da stvore o sebi pozitivan imidž u javnosti postavljanjem žena na menadžerska mjesta. Danas je u EU teško naći tvrtku, koja drži do svog ugleda, a da u vrhuški nema barem jednu ženu. Kako kažu psiholozi, žena menadžer obično provodi suzdržan i nenametljiv stil menadžmenta, tzv. “soft menadžment”, vrlo učinkovit i sve prihvatljiviji u suvremenom biznisu. U hladno i suhoparno poslovanje, žena će tako unijeti osjećajnost i humanost, doprinijeti promicanju vrijednosti. Dodatna prednost je urođena intuicija, te prepoznavanje problema još “u korijenu”. Žene su fleksibilnije i tolerantnije, a navodno i uspješnije u svladavanju stresa. Neizostavan je šarm koji je itekako važan u izgradnji poslovnog uspjeha, imidža tvrtke te u nastupima pred klijentima. Dokazano je da žene za rješavanje problema koriste i lijevu (sjedište racionalnog razmišljanja) i desnu hemisferu mozga (sjedište emocija). Komunikacija između te dvije hemisfere je bolja nego kod muškaraca, pa žene razmišljaju sveobuhvatnije. “Za mene ne predstavlja problem nedostatak žena u politici ili među menadžerima, već činjenica da i same žene to prihvaćaju. Najbolje je to dokazala Margaret Thacher, takozvana čelična lady koja je bila veći muškarac od cijele svih istih koji su je okruživali”, smatra sociolog Benjamin Perasović. Za njega ulazak žena u taj poprilično zatvoren muški krug ne znači promjenu stavova u društvu, već nužno promjenu same žene. “Krivce za to treba tražiti u još uvijek izrazito patrijahalnom društvu koje promiče socijalizaciju po partijahalnim principima, koji rezultiraju takvim načinom odgoja i na koncu ponašanjem u odrasloj dobi”, kaže Perasović. Iako bi prema programima Europske unije država trebala poticati žensko poduzetništvo, već nekoliko godina resorno ministarstvo nudi “stidljive” programe poticanja ženskog poduzetništva. Na žalost, ne postoje povratne informacije o njihovoj uspješnosti. Inače, zbog nedostatka podataka o broju žena u poduzetništvu, udruga poslovnih žena Krug raspisala je natječaj za istraživanje zastupljenosti žena u poduzetništvu Poslovne žene u Republici Hrvatskoj.