Čak i dok promatrači u razvijenim zemljama kritiziraju američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegovo korištenje bezobzirnim alatima kao što je uvođenje carina Kini, brojni među njima vjeruju da on samo reagira na stvaran problem.

Oni tvrde da se Kina upušta u nepoštene trgovačke prakse. No, je li to doista tako? Jedan od glavnih prigovora protiv Kine je da se ona pouzdaje u ono što nadležna tijela SAD-a nazivaju “prisilnim prijenosom tehnologije”: od stranih tvrtki koje traže pristup kineskom tržištu traži se dijeljenje vlastitog intelektualnog vlasništva s “partnerom” na lokalnom tržištu.

Ulog u zajednički pothvat

No, riječ “prisilan” nagoviješta razinu prinude koja nema smisla s gospodarskog aspekta. Američke i europske tvrtke ne trebaju ulagati u Kinu. Ako odaberu to činiti, svjesne su da će se od njih tražiti dijeljenje vlastite tehnologije, ali one još uvijek očekuju da će generirati dobit.

Uvjet prijenosa tehnologije trebao bi pomoći stranim tvrtkama u sklapanju boljih sporazuma s kineskim tvrtkama, koje će uključiti vrijednost te tehnologije u svoju opću ocjenu doprinosa stranog ulagača u zajednički pothvat.

U zamjenu za to, lokalni partner i lokalna vlada, koji teže poticanju rasta, stavit će na raspolaganje jeftino zemljište, infrastrukturu, porezna izuzeća ili kredite po povoljnim uvjetima. Ukratko, prenesena tehnologija uključena je u bilo koje inozemno izravno ulaganje (FDI). To se odražava u kontinuirano visoku profitabilnost tvrtki sa stranim ulagačima. Potpuno je prirodno da američke i europske tvrtke izjavljuju u anketama da bi im bilo bolje da nisu “primorane” na prijenos vlastite tehnologije.

No, te izjave temelje se na pretpostavci da bi uvjeti pod kojima je provedeno inicijalno ulaganje bili isti i bez prijenosa tehnologije, a to nije slučaj. Naravno, kada ne bi postojao zahtjev za prijenosom tehnologije, najučinkovitiji investicijski sporazum u nizu slučajeva uključivao bi ugovor o licenci ili plaćanje tantijema.

No, to bi trebalo biti samo briga od sekundarne važnosti, jer bi sadašnja vrijednost propuštenih pristojbi za licencu ili tantijeme implicitno bila uključena u bilo koji investicijski sporazum.

Edukacijski centar

JGL lansirao vlastiti edukacijski model – prvi polaznici već rade u proizvodnji

5G

Pametniji život uz 5G: Telemach predstavio novi telefon i prvi tablet s naprednim AI značajkama

No, dok se troškovi za zapadnjačke tvrtke koji proizlaze iz nametnutog im prijenosa tehnologije vjerojatno uvelike preuveličavaju, isto vrijedi i za koristi koje takva politika donosi Kini. Stoga, zašto kineska nadležna tijela inzistiraju na povezivanju pristupa tržišta i prijenosa tehnologije?

Glavni argument – razvoj

Glavni argument koji Kina službeno navodi je da je ona zemlja u razvoju. Domaće tvrtke nalaze se u nepovoljnom položaju naspram stranih ulagača s naprednim tehnologijama koje lokalne tvrtke ne razumiju.

No, dok taj argument možda i može vrijediti u nekima od manje razvijenih zemalja koje se njime koriste u cilju opravdavanja restriktivnih režima inozemnih izravnih ulaganja, tehnološke sposobnosti Kine doživjele su procvat velikih razmjera tijekom prošlih nekoliko desetljeća.

Zaista, kineski izdaci za istraživanje i razvoj trenutačno su viši izraženi kao postotak BDP-a i u apsolutnim vrijednostima u usporedbi s razinom zabilježenom u Europi i u nizu ostalih zemalja članica OECD-a.

Uslijed sposobnosti te zemlje za provođenje autohtonih istraživanja i razvoja – a da i ne spominjemo apsorpciju stranih tehnologija – te uslijed činjenice da je ona postigla znatan napredak, nema velike potrebe za zaštitom kineske industrije “u povoju”.

Upravo je taj napredak naveo zapadnjačke tvrtke na glasnije prigovore o “prisilnom” prijenosu tehnologije. Prethodno su one bile voljnije za prijenos vlastite tehnologije, na temelju očekivanja da im se kineski konkurenti ionako neće moći prilagoditi niti ih savladati.

Uslijed činjenice da Kina trenutačno ima veći broj diplomiranih studenata s fakultetskom diplomom u znanosti i inženjerstvu u usporedbi s ukupnim njihovim brojem u SAD-u i Europi zajedno, to očekivanje nije više održivo.

Međutim, unatoč porastu otpora prema prijenosu tehnologije, nadležna tijela u Kini oklijevaju s odustajanjem od vlastite politike, vjerojatno iz istog razloga zbog kojeg Sjedinjene Američke Države iskazuju ljutnju: one precjenjuju njen utjecaj.

Ne polazi im za rukom da priznaju da bi zapadnjačke tvrtke mogle nuditi kineskim partnerima lošije uvjete nego što bi to bio slučaj kad bi one mogle zadržati vlastitu tehnologiju i umjesto toga odabrati sklapanje ugovora o licenci.

 Ipak, ti drugi oblici prijenosa tehnologije već postaju u sve većoj mjeri rasprostranjeni: zabilježeno plaćanje tantijema u Kini doseže vrtoglave visine i trenutačno na godišnjoj razini iznosi blizu 30 milijardi dolara.

Tko će dobiti “rat”

S obzirom na činjenicu da se trenutačno Kina nalazi na drugom mjestu iza SAD-a po plaćanju za stranu tehnologiju, jasno je da velik i rastući udio prijenosa tehnologije nije “prisilan”.

Međutim, za Trumpa to možda i nije bitno. Njegova je administracija doista zabrinuta uslijed činjenice da Kina samo što nije pretekla SAD i prekinula tehnološko vodstvo u nizu sektora koji se smatraju ključnima za nacionalnu sigurnost (s obje strane Tihog oceana).

Ipak, primoravanje Kine na ukidanje uvjeta prijenosa tehnologije neće to promijeniti. Ukidanje te politike moglo bi zapravo biti u najboljem interesu za Kinu. SAD i Kina imaju velik udio u globalnoj trgovini, ali one ne dominiraju globalnom trgovinom. Bilateralni trgovinski rat dobit će ona strana koja može dobiti potporu neutralnih sila (kao što je Europa i Japan) tako da se pokaže razumnijom.

U slučaju Kine, to bi značilo ukidanje svih restrikcija na strano vlasništvo, uključujući uvjet za prijenosom tehnologije umjesto licenciranja. Takav bi potez naglasio snagu kineskog gospodarstva, a ne bi Kinu koštao niti približno toliko koliko se čini da njeni vođe ili američki donositelji politika misle.

Što je možda još važnije, to bi primoralo SAD ili da prestanu sa svojim oštrim mjerama protiv Kine ili da priznaju da temeljna motivacija nije ekonomske prirode, već da se radi o geopolitičkom suparništvu. v

© Project Syndicate, 2018.