Namještaj je sav izrađen od starih hrastovih greda. Nevelika je to vikendica na brdu, ali i prostranom imanju od dva hektara, s kojega puca fascinantan pogled na cijelu Baranju, a kada je vedro, čak i do osječke katedrale. U dvorištu su vinska kuća s izvornim dezenom na zidovima, stara drvena kola i ambar koji je odavno “prevalio” stotinu godina. Gotovo uništen, kupljen je dolje u selu pa restauriran. Izvorni slavonski i baranjski izgled sačuvan je na svemu do posljednjeg detalja. Jedino što “odskače” jest jacuzzi na terasi kuće, na otvorenome, ali i on je u drvu.

Kako piše Večernji list, oaza je to bivšeg predsjedničkog kandidata i poduzetnika Borisa Mikšića i supruge mu Ines u srcu Baranje, nadomak Belog Manastira, ali gotovo u anonimnosti, daleko od svjetla reflektora.

Mikšić upravo modernizira i skladište u Splitu kako bi ga pretvorio u tvornicu za kemijske proizvode i plasirao ih širom Europe. Uložio je dosad u Hrvatsku, računa on, 25 milijuna eura i nije požalio ni centa. – Uložit ću i više, jer postoji interes, ali i prostor da se ta ulaganja vrate. Ne investiram ja samo iz simpatije nego jer zaista vidim da se to isplati i cijeni.

Nemam privatne avione, mene to ne zanima, čovjek sam u godinama, ali koji uspješno radi i ljudi to prihvaćaju pa onda i oni još uspješnije rade. Vlasnik sam devet tvornica, najveći smo proizvođač antikorozivnih proizvoda na svijetu, kao privatna tvrtka. Mogao bih si priuštiti, primjerice, veliki brod, ali puno sam ponosniji što smo stvorili novu tvornicu u Belom Manastiru. Dosta naših doseljenika u Ameriku i Australiju očekuje da im se u Hrvatskoj sve servira na pladnju, imaju velika očekivanja, a nisu spremni uložiti kapital ili znanje. Očekuju eldorado i zbog toga je nastala negativna percepcija Hrvatske kao zemlje u koju se ne bi trebalo ulagati, što je iskrivljeno, potvrđujem to iz vlastitog iskustva. Nemamo nikakvih problema s lokalnom vlasti, puno su nam pomogli, uspjeli smo dobiti novac iz EU fondova, a takvo nešto u Americi ne možemo nikada očekivati. U biznisu sam 45 godina, a nisam od Donalda Trumpa dobio ni centa – uspoređuje.

Zaposlenih je u EcoCortecu, koji ima i ured u Zagrebu, trenutačno 40. Na natječaj za 10 novih pripravnika u Baranji javilo im se – više od stotinu kandidata. Beli Manastir na popisu je gradova iz kojih se najviše iseljava u Hrvatskoj, po službenim statistikama samo lani napustilo ga je 580 stanovnika, stvarne brojke vjerojatno su i veće, a iz njegove firme u 12 godina nije otišao – nitko.

– Pripremamo ih za posao, educiramo, motiviramo, plaćamo ih iznad prosjeka u Baranji, prosječna je plaća oko 5500 kuna, i to je razlog što vide svoju budućnost kod nas i ne zanima ih odlazak u Njemačku ili Irsku. Mi to činimo kako bismo što više poboljšali produktivnost, a na koncu završi tako da su zaista zadovoljni. Produktivnost je u Belom Manastiru na istom, čak i boljem nivou nego u našim tvornicama u Americi i Kanadi, koje se bave istim poslovanjem. Konkurentni smo, ljudi su vrlo motivirani za rad, nismo imali nijednu nesreću na radu. U sličnoj tvornici u Americi nesreće su veliki problem jer radnici dolaze umorni na posao. Radimo u tri turnusa, znači 24 sata na dan, i možda nisu dovoljno priviknuti na svoj rad jer u tom dijelu Amerike nema dovoljno radne snage (u Minnesoti je nezaposlenost svega 3 posto, nap. a.). U Baranji ima radnika, javilo nam ih se stotinu na natječaj. To je razlika, Baranjci su zainteresirani da ostanu u svom kraju ako imaju dobar posao i za njega su plaćeni. Ne smije se ljude iskorištavati. Kada su bila teška vremena u mojoj firmi, ja sam koji put ostao bez svoje plaće, ali nisam nijednom ispustio isplatni rok. Na to se treba jako paziti. Važno je motivirati ih i bonusima, božićnicom, što oni jako cijene jer vide da se trudimo. Radili smo dobro ove godine pa će i božićnica biti veća. Dijelimo s njima dobit. Usto, uredi su nam moderni, strojevi vrhunski i ponosni su što mogu raditi u takvoj tvornici – kaže naš sugovornik.