Opet je Državni ured za reviziju sačinio fascinirajuće izvješće o svojem radu u 2005. Njime će u cijelosti opravdati svrhu postojanja jer, čut će se to za koji dan u Saboru, još jedanput su državni revizori otkrili brojne nepravilnosti u trošenju proračunskog novca uključujući i javne nabave na razini državne i lokalnih vlasti te mnoštva državnih tvrtki. Državna revizija tako će opravdano zaslužiti peticu. No nakon što Sabor raspravi sve te nepravilnosti, problem je što će to izvješće najvjerojatnije poslužiti za skupljanje prašine, a ne za sankcioniranje odgovornih za nezakonitosti. Stoga je glavna državna revizorica Šima Krasić zaslužna, kako se čini, i za poseban fenomen. Rad državne revizije redovito je odličan, a pritom ta služba ne dijeli nikakvu odgovornost za posljedice. Državna revizija unatoč svemu funkcionira prilično nesvrhovito jer sve što utvrdi o nepravilnostima u trošenju proračunskog novca završi samo na njezinu papiru. Izvješća Državne revizije unatoč težini problema koji godinama izražavaju beznačajna su s aspekta utvrđivanja odgovornosti za nezakonito trošenje novca u javnom sektoru. Svake se godine ponavlja ista priča: pomaci prema zakonitijem trošenju javnog novca su minimalni. Budući da pri reviziji 50-ak posto BDP-a (više od 100 milijardi kuna) uoči svašta, postavlja se pitanje koja je svrha sustava u kojem nakon odlično obavljenog posla državne revizije ipak nitko ne odgovora. Takav sustav mora ostaviti dojam da je i posao državne revizije, pa onda i parlamentarne kontrole u pogledu financijskog poslovanja ministarstava, državnih zavoda i tvrtki kao i lokalnih vlasti sveden na formalnost jer nema izgleda da će biti “nagaženi” odgovorni dužnosnici. Krasić je na čelu te službe otkad je ustrojena. U javnosti je prisutna jednom godišnje i to kad Saboru podnosi izvješće, a ima nastup maksimalnog profesionalca. Jedini prigovor na njezinu adresu tiče se kritike da dosad nije pokazala zainteresiranost za sankcije. Iako je riječ o problemima koje državna revizija stalno uočava, uvijek bi Krasić javno povukla crtu da je ostalo dužnost pravosuđa. No, sankcija za nepravilnosti povezana je s logičnom idejom će kod tolikog sustavnog nezakonitog trošenja javnog novca ipak netko biti kažnjen te da će za to biti zainteresiraniji onaj koji je sve otkrio. Ako državna revizija svake godine majstorski obavi posao, ako otkrije svašta, čini se da Krasić ne zna poentirati. Za promjenu, glavna državna revizorica mogla bi ovaj put inzistirati na sankciji i svim svojim autoritetom zauzeti se za sankcioniranje počinitelja. Hoće li Krasić ovaj put jače “nagaziti” neodgovorne ili će ponovit da je u njezinoj ovlasti samo izvješće?