Ustavni sud u odluci U-III-164/2013 primjećuje da je postupak sudskog nadzora sigurnosne provjere podnositeljice ostao nepotpun. 

Naime, u postupku nije utvrđeno tko je izdao nalog za provedbu potpune sigurnosne provjere, tko ju je provodio te koji su podaci pri tome prikupljeni. Nedvojbeno je da podnositeljica nije bila obaviještena o provedbi takvog postupka, iako je trebala biti sukladno članku 11. stavku 1. Uredbe o sigurnosnoj provjeri.

Iako zakonitost sigurnosne provjere podnositeljice nije bila potpuno ispitana u sudskom postupku, nedostatak preciznosti i jasnoće koja proizlazi iz ovog slučaja u odnosu na okolnosti u kojima je dopuštena primjena mjere sigurnosne provjere kao i ovlast za nalaganje i odobravanje takve mjere, krug osoba koje imaju ovlast da nalože provedbu takve mjere, kao i njihove ovlasti i obveze, ulaze, prema ocjeni suda, u okvire predviđene u stavku 2. članka 8. Konvencije, prema kojem relevantan zakon mora urediti s jasnoćom i preciznošću temeljne ovlasti u području tajnog prikupljanja podataka tj. mjera sigurnosne provjere.

Ustavni sud primjećuje da u domaćem zakonodavstvu koje je tada bilo na snazi nisu postojala jamstva u odnosu na otklanjanje mogućih zlouporaba, posebice u odnosu na nepostojanje naknadnog nadzora od strane neovisnog tijela u odnosu na uništenje dokumenata i podataka prikupljenih mjerama tajnog praćenja i sigurnosnih provjera, odnosno na postojanje i nadzor mjera za trajno čuvanje tako prikupljenih podataka, kao i njihove naknade uporabe.