Sukladno stavu Vrhovnog suda RH, Rev 4/00 iz priloženog Ugovora o poslovnoj suradnji u čl. 1. proizlazi obveza tuženice na plaćanje naknade davatelju franšize koja se odnosi na pravo opskrbe proizvodima davatelja franšize, pravo na obavljanje stručne, kancelarijske i financijske te tehničke pomoći, od strane davatelja franšize, nadzora i kontrole kvalitete i ujednačenog poslovanja čitavog sistema, obavljanja poslova oglašavanja, promocije i razvoja djelatnosti.

Ovaj sud ukazuje da kod trajnih dugovinskih (obveznih) odnosa svaka strana može takav odnos prekinuti otkazom (čl. 358. st. 1. Zakona o obveznim odnosima – u daljnjem u tekstu ZOO). Niži sudovi smatraju da je tuženica nastavljajući koristiti poslovni prostor odbila prihvatiti raskid ugovora pa da je stoga dužna ispuniti i obaveze iz ugovora, odnosno platiti ugovorenu naknadu po osnovu franšize. Mora platiti također i naknadu za korištenje poslovnog prostora u razdoblju u kojem ga je koristila tijekom 1996. godine nakon raskida ugovora po tužitelju.

Ovaj Vrhovni sud nalazi, polazeći od nesporne činjenice da je ugovor o poslovnoj suradnji sklopljen između stranaka raskinut po tužitelju s danom 31. prosinca 1995. godine – da bi tužitelj po osnovu franšize za razdoblje nakon raskida ugovora, takav zahtjev mogao postaviti samo ako bi bilo utvrđeno da je tuženica u tom razdoblju koristila usluge tužitelja davatelja franšize prema sadržaju iz raskinutog ugovora.