Da i podatak o urodu naranči može biti cjenovno osjetljiva informacija jasno je svima koji su pogledali popularnu komediju Kolo sreće (Trading places) s odličnim Murphyjem i Aykroydom u glavnim ulogama. Scena u kojoj film doseže vrhunac prikazuje trgovanje terminskim ugovorima na zamrznuti koncentrat soka od naranče uoči i nakon objave izvještaja Ministarstva poljoprivrede o urodu svježih naranči. Da će u slučaju dobre berbe svježih naranči cijena zamrznutog koncentrata soka naranče pasti – i obrnuto – jasno je svima bez obzira na burzovno iskustvo. Stoga ni filmaši nisu morali puno objašnjavati da podatak o urodu naranči može pomaknuti burzovnu cijenu smrznutog koncentrata. Odnosno da se korištenjem povlaštene informacije o urodu može odlično zaraditi (ako je informacija točna) ili propasti – ako je u pitanju podmetnuto izvješće kao što je slučaj u filmu u kojem je bankrot konačna ‘kazna’ za negativce koji su pokušali zloupotrijebiti povlaštene (cjenovno osjetljive) informacije.

Film kao stvarnost
Filmski opis razlikuje se od stvarnog trgovanja terminskim ugovorima na The New York Board of Trade (NYBOT) zapravo samo po tome što je u filmskoj verziji cenzuriran – SEC, regulator američkog tržišta. Brisanje SEC-a iz filma bilo je neophodno i da bi se postigla velika financijska poluga (rast i potom pad vrijednosti za više stotina posto), koja je junake filma u nekoliko trenutka pretvorila u milijunaše, a njihove protivnike u prosjake. Da se tako što ne bi dogodilo u realnom trgovanju terminskim ugovorima na zamrznuti koncentrat soka od naranče (FCOJ futures), na NYBOT-u se primjenjuje pravilo o dnevnom limitu promjene cijene terminskog ugovora s najkraćim dospijećem od 10 centi u odnosu na cijenu prethodnog dana. Inače, većina terminskih ugovora ima dnevne limite pomaka cijene. Dosegne li cijena zadani limit, trgovanje se zaustavlja do sljedećeg trgovinskog dana kada je nastavak ponovno unutar istog limita promjene cijene, ali sada uz novu referentnu vrijednost. Zvuči poznato, zar ne? U filmu su bogata braća Duke, oslanjajući se na povlaštenu informaciju, kupovali terminske ugovore na zamrznuti koncentrat soka od naranče bez obzira na skokovit rast cijene. Uz podmetnutu im informaciju o slabom urodu naranči, računali su da će, kupe li veliku količinu terminskih ugovora (robe), moći kontrolirati cijenu, odnosno postići da ih slijede i drugi sudionici tržišta. Krajnji kupci će, konačno, morati (od njih) kupiti robu – bez obzira koliko ona skupa bila. Inače, kupnja velike količine dionica (ili robe) do mjere koja omogućava određenu kontrolu nad cijenom iste, popularno nazvana ‘cornering the market’, nije nepoznata ni nekim domaćim igračima. Premda se ‘cornering’ na prvi pogled čini sigurnim dobitkom, puno je drukčijih primjera, ne samo iz filma, već i iz realnog života. Možda najpoznatiji je onaj braće Hunt koji su se, u pokušaju manipulacije globalnog tržišta srebra domogli, procjenjuje se, čak trećine ukupnih zaliha tog metala. Nakon što je cijena terminskih ugovora malo korigirana (općenito, pitanje nije hoće li korekcija nastupiti, nego kada će nastupiti), margin call je braću Hunt stajao sveg imetka. Zbog panike koja je pratila rasprodaju koja je uslijedila (i pada cijena ne samo srebra, već i drugih roba), taj se 27. ožujka 1980. pamti kao ‘srebrni četvrtak’…

Zanimljiva je i činjenica da je svijest o potrebi regulacije tržišta zaživjela tek nakon velikog burzovnog sloma iz listopada 1929. SEC je formiran tek nakon što su deseci milijuna investitora izgubili sav imetak, i nacionalna ekonomija pala depresiju. Premda se povijest neće ponoviti (barem u toj mjeri; velikim dijelom i zbog prihvaćanja reguliranja tržišta), Hanfa danas ima i pravo i dužnost regulirati tržište. Pri tome (Hanfa) ne treba biti originalna niti učiti na vlastitim pogreškama; većina već usvojenih (i nekih tek najavljenih) mjera poznata je i priznata praksa s razvijenih tržišta kapitala. Pritom su za veliku pažnju javnosti koja danas prati svaki potez Hanfe zapravo ponajprije zaslužni oni koji su u ranijim godinama oblikovali domaće tržište kapitala. Odnosno, propustili ga oblikovati. Politika Komisije za vrijednosne papire i Zagrebačke burze (ali i drugih institucija) bila je statična, na liniji manjeg otpora. Činjenica da korporativno upravljanje u Hrvatskoj još nije uhvatilo ‘korijenje’ to jasno potvrđuje. Baš kao što ni danas nije moguće govoriti o ‘dobroj poslovnoj praksi’ na domaćem tržištu kapitala… Uz razvijeno korporativno upravljanje i dobru poslovnu praksu, do afera koje danas potresaju (ne samo) tržište kapitala najvjerojatnije ne bi ni došlo. Bilo bi, naime, svim direktnim i indirektnim sudionicima puno jasnije da cjenovno osjetljiva informacija (bez obzira radilo se o vremenskoj prognozi, urodu naranči, novom sklopljenom poslu ili najavi ponude za preuzimanje) može biti svaki podatak koji (još) nije javno poznat, a nakon što bude poznat, imat će za posljedicu promjenu cijene dionice (robe).

Povjerljive informacije
Svi koji posjeduju takve (povjerljive) informacije ne samo što ih sami ne smiju koristiti (zlouporabiti), već moraju osigurati da iste ne dospiju do bilo koga izvan kruga ovlaštenih osoba prije javne objave. Ocjenu koliko smo daleko od tog cilja moguće je donijeti uspoređujući količinu top vijesti o kompanijama u medijima i broj (prethodnih) objava istih dioničkih društava putem burzi. Može se raspravljati o brzini donošenja, opsegu (pa i načinu komunikacije) mjera kojima Hanfa danas regulira i oblikuje domaće tržište kapitala. Bez obzira na subjektivnu ocjenu za stil, promjene su domaćem tržištu bile nužne, a Hanfi treba priznati hrabrost potrebnu za promjenu ustajale prakse. Aktualne afere i aferice mogu imati i pozitivan rezultat, ali samo ako ubrzaju promjene tržišne prakse na bolje. Do tada će (i dalje) rješenja o pogreškama i prekršajima ispisivati (samo) Hanfa, a svi koji smatraju da su oštećeni, pravdu će moći izboriti (jedino) na sudu. Sve druge ocjene, posebno uz ograničen uvid u dokumente, ne bi trebale imati veću težinu od jutarnje rasprave uz kavu.
(Josip Galinec)