Posljednjih nekoliko tjedana hrvatskim medijskim prostorom dominira pitanje rafinerije Sisak i prijevoza domaće sirove nafte u rafineriju Rijeka.

A jučer priča je dodatno zakuhana na Saboru te nakon toga izjavama aktulanih ministara te premijera Andreja Plenkovića. Činjenica je kako su i stara, tehnička, vlada, ali i ova nova isticale i ističu da je Ina kompanija od nacionalnog interesa i da je važna za energetsku neovisnost Hrvatske. Usred tog političkog narativa, a što je mnogima promaklo MOL je predstavio svoju poslovnu strategiju do 2030. godine. Mađarska se kompanija tako planira usredotočiti na svoju petrokemijsku industriju, nove proizvode, nemotorna goriva i proširenje ponude u maloprodaji, čime će ojačati i dalje širiti svoj regionalni položaj i poziciju u Europskoj uniji.

 Jasno je i da se čitava Europa već okrenula novim energetskim strategijama i ciljevima, usvajajući važne zakone koji otvaraju nove pravce za energetski razvoj te sigurnost opskrbe. Njemačka je nedavno usvojila nove zakone koji su posebno osmišljeni kako bi pripremili njemački energetski sustav za doba obnovljivih izvora energije te osigurali stabilno razdoblje tranzicije. Neosporno je da će nafta ostati najvažniji energetski resurs u Europi tijekom sljedećih 20 do 30 godina, no prekomjerni globalni kapaciteti, promjenjivi uzorci potražnje za gorivom, visoki troškovi energije i visoki regulatorni troškovi u EU ne idu u korist europskom rafinerijskom poslovanju.

Ono je izgubilo svoju globalnu konkurentnost, a s najavljenim promjenama zakonodavstva EU koje će stupiti na snagu do 2020. godine, svaki prerađeni barel dodatno će opterećivati regulatorni troškovi. Rafinerijski forum Europske unije, koji se održao u proljeće 2016., jasno je naglasio da se rafinerijska industrija sada suočava s velikim izazovom – kako izvesti tranziciju u tzv. low- carbon gospodarstvo, a istovremeno očuvati sigurnost opskrbe i konkurentnost. Gledajući hrvatske rafinerijske kapacitete iz ove perspektive, jasno je koliko je hitno ovo pitanje. Može li i treba li Hrvatska ili Ina upravljati trenutnim kapacitetima i održati ih?

Bi li se hrvatski nacionalni interes trebao mjeriti sa 600 tona sirove nafte, što je 1 posto količine koju manja rafinerija može preraditi u jednom mjesecu, kako se pisalo? Ne trebamo li ovdje širu sliku i dugoročni pogled na taj nacionalni interes kao dio hrvatske energetske strategije?Da je ova strategija jasna, imali bismo konkretne odgovore na probleme u Ini i Sisku i, što je važnije, imali bismo jasan plan za hrvatsku energetsku neovisnost. Bez njega, javni je prostor pun velikih izjava, no bez dubljeg sadržaja.