Kad se Njemačka pripremala za kandidaturu za organiziranje Svjetskog prvenstva u nogometu 2006. godine, druge najveće sportske manifestacije na planeti, jedno od prvih pitanja koje se postavilo bila je izgradnja i financiranje infrastrukture. Najveći trošak bili su stadioni, a među njima je prednjačio onaj u Münchenu koji je trebao biti najmoderniji i najljepši u svijetu, a samim tim i najskuplji. Upravo zbog toga gradske vlasti, koje su pokrivale dio troškova, odlučile su raspisati referendum i pitati građane žele li financirati grandiozan projekt. U desetom mjesecu 2002. godine, dakle četiri ljeta prije Svjetskog prvenstva, većina se građana sa 65,8 posto odlučila za gradnju stadiona i nepune tri godine poslije Allianz Arena bila je gotova. Koštala je više od 300 milijun eura, a država i München uložili su dodatnih 210 milijuna eura u izgradnju infrastrukture i razvoj okolnog područja.

Njemački model
Upravo po njemačkom uzoru nešto je slično građanima Zagreba obećavao gradonačelnik Milan Bandić za dogradnju i uređenje maksimirskog stadiona. Kao što znamo referenduma unatoč obećanju nije bilo, a upravo na račun održavanja možda najružnijeg nogometnog zdanja u Europi, Dinamo od grada dobiva nemale svote novca. Dobro, ako već nije išlo s Maksimirom valjda će ići s drugim sportskim objektima koji se grade ili će se tek graditi, razmišljali su optimisti. A nije da ih nema! Cijela Hrvatska postaje veliko gradilište sportskih objekata čija cijena uvelike premašuje mogućnosti koje pružaju državni i lokalni proračuni iz čijih će se izvora većim dijelom financirati. Samo stadioni koji će se izgraditi ako Hrvatska zajedno s Mađarskom dobije organizaciju Europskog prvenstva u nogometu 2012. godine koštat će 360 milijuna eura, Za potrebe izgradnje dvorana povodom Svjetskog prvenstva u rukometu 2009. potrebno je dodatnih 300 milijuna, Rijeka gradi novi vodeni centar za Europsko prvenstvo u plivanju koji će koštati 16 milijuna eura, gradit će se i nogometni kamp u Tuhelju, nedavno je čak i neveliki Sinj dobio novi stadion. Tko god može uskače u vlak, jer tko ga sad propusti, teško može očekivati da će nakon takve najezde brzo naići novi.

Rukometne dvorane, naravno, posebna su priča u kojoj prednjači ona velebna zagrebačka dvorana koja bi trebala primati 18 tisuća ljudi. Godinu i pol dana prije početka Svjetskog prvenstva ne samo da se zna kako će izgledati, nego se ne zna niti gdje će biti, a kamoli tko i kako će je financirati. Cifre kojima se nabacuju odgovorni za izgradnju tjeraju najprije na smijeh, a onda bogme i na očaj. Najprije se u javnosti pojavila svota od 30 milijuna eura, navodno dovoljnih za izgradnju. Kad su novinari malo dublje zaorali u oranicu zvanu cjenik izgradnje velikih dvorana, iznos se popeo na 42 milijuna, a zatim i na 100 milijuna eura. Za usporedbu, za gradnju jedne od najmodernijih i najvećih dvorana u Europi, Sazka Arene u Pragu, potrošeno je oko 250 milijuna eura. Česi su bili u sličnoj situaciji kakva danas muči Hrvatsku i Grad Zagreb, ali su u rekordnom roku, u godinu i pol, uspjeli napraviti golemo zdanje i organizirati Svjetsko prvenstvo u hokeju. Danas se u dvorani pretežno igra hokej koji je u Češkoj sport broj jedan po popularnosti.

Karta 20 eura
Ostali sportovi pokrivaju tek 25 posto popunjenosti, dok na show programe i slična događanja otpada 16 posto. Od kada je napravljena u ožujku 2004. do kraja 2006. godine u dvorani je održano 297 velikih sportskih i kulturnih događaja koje je posjetilo 2,5 milijuna ljudi koji su na karte potrošili 43,2 milijuna eura. Broj događaja svake godine raste 10 posto, a broj gledatelja 18 posto. Još veća Beoarena u Beogradu prima 20 tisuća ljudi. Pripreme za gradnju počele su 1989. godine, izgradnja tri godine kasnije, a završena je tek za Europsko prvenstvo u košarci održano prije dvije godine. Troškovi gradnje iznosili su između 70 i 80 milijuna eura, s tim da je 30 milijuna uloženo da bi se betonsko zdanje privelo svrsi. Nakon što je nakratko otvorena za Europsko prvenstvo opet je zatvorila svoja vrata da bi tek prije nekoliko mjeseci bila ponovo otvorena, s obzirom da nije mogla dobiti uporabnu dozvolu zbog problema s protupožarnom opremom.

Da bi dvorana financijski bila barem “na nuli” potrebno je najmanje 200 događaja godišnje. Prema riječima vodećih ljudi Beoarene za tako nešto bit će potrebno pričekati najmanje četiri do pet godina kako bi standard građana bio toliko velik da bi mogli češće plaćati kartu od najmanje 20 eura za događaje koji se tamo održavaju. Uz to se pokazalo da troškovi mjesečnog održavanja, grijanja, hlađenja, čišćenja i sigurnosti iznose čak 125 tisuća eura. Beoarena ponudila je svoje usluge i političkim strankama za skupove pred parlamentarne izbore za cijenu od 35 do 40 tisuća eura. Slično je s domaćim projektima. U javnost se smišljeno puštaju različite makete s različitim cjenovnicima, ali konačna odluka još uvijek nije donesena. Odgovorni iz Hrvatskog rukometnog saveza pokazali su predstavnicima rukometne federacije maketu dvorane koja neće biti izgrađena i koja je tek poslužila kao model. Međutim, ako se i uspije i u ovoj gotovo pa “nemogućoj misiji” izgradnje takve dvorane za što su jamčili i država i Grad čime bi se izbjegla velika bruka, pravo pitanje će tek uslijediti, a to je što da Hrvatska radi s takvim objektom. Da ostala što veća-što manja sportska zdanja ni ne spominjemo.

Udruženje dvorana radi jeftinijeg sadržaja

U Europi postoje 23 velike dvorane koje su organizirale pool kako bi zajednički nastupale na tržištu i jeftinije dolazile do izvođača. Po veličini prednjači Peterburški SCC u koji može stati 25 tisuća ljudi, slijede Sinan Erdem Dome u Istanbulu s 22,5 tisuće mjesta, Ethias Arena u Ateni (21,6 tisuća), Sportpaleis u Antwerpenu s 21 tisućom mjesta, The London Dome i Beoarena s 20 tisuća, dvorana u Klnu (18,5 tisuća), itd.

Već od 180 cm

Ako tražite novu garnituru, ne propustite kolekciju LAGODA by Prima

Uprave pod pritiskom

Na jednom mjestu uskoro okupljamo lidere koji donose najteže odluke