Sudeći prema radnoj verziji Kodeksa korporativnog upravljanja – dokumenta koji će se nakon više godina kašnjenja ipak uskoro regulirati pravila igre i u pogledu kompenzacijskih naknada menadžera i članova nadzornih odbora, u Hrvatskoj se neće u dogledno vrijeme primjenjivati smjernice iz Preporuke EU o javnom objavljivanju menadžerskih kompenzacija. Iako Europska komisija nastoji posljednjih godina dodatno unaprijediti korporacijsku kuluturu, pa tako štiteći interese dioničara i ulagača od mogućeg sukoba interesa uprava preporučuju javno obvaljivanje menadžerskih plaća, bonusa, opcija na dionice i sličnih oblika kompenzacija njihova rada, ipak nije riječ o dijelu regulative EU.

Zaštita dioničara
To se i ovdje pokazuje kao glavni razlog koji utječe na hrvatskog zakonodavca da to područje prepusti određenjima u sklopu Kodeksa korporativnog upravljanja koji je u završnoj fazi izrade. Dr. Ivica Pervan s Ekonomskog fakulteta u Splitu zastupa stajalište da Hrvatska treba slijediti EU u pogledu sve većeg naglaska na snažnijem nadzoru menadžera, pa tvrdi da to treba činiti radi zaštite dioničara i razvijanja povjerenja u tržište kapitala. Takva pristup, smatra Pervan, moguće je razvijati spomenutim Kodeksom jer tržište kapitala raste jako brzo, krug dioničara se znatno proširio nakon javne ponude Ine, a postoji potreba za dorađivanje regulative koja određuje pravila igre na burzi. No razvoj događaja koji za Poslovni dnevnik prezentira predsjednik Hrvatskog udruženja menadžera i poduzetnika HUM-CROMA Esad Čolaković demantira Pervana. Signalizira da će Kodeks korporativnog upravljanja regulirati točke gdje se interes javnosti sukobljava s poslovnodnim interesima u privatnim kompanijama favorivizirajući pritom argumente biznisa.

Najvažnije tajne
Linija koju zastupaju HUM-CROMA i Radna grupa za izradu Kodeksa korporativnog upravljanja sklona je rješenju koje za sva javna dionička društva znači obvezu objave troškova ukupnih plaća za menadžment i naknada koje primaju NO-i, a što isključuje prezentaciju u javnosti podataka o pojedinačnim plaćama. To se objašnjava i time što ulagače i dioničare zanima ukupni trošak uprave i nadzora. Pritom bi se za kompanije u državnom vlasništvu podigla “letvica” u smislu zahtjeva da se objava plaća veže i uz pojedinačne funkcije članova i predsjednika uprava. “Sadržaj menadžerskih ugovora u privatnim pak kompanijama ne može biti dostupan općoj javnosti, osobito ne u dijelu uvjetovanosti nagrada određenim ciljevima poslovnih politika koje po naravi stvari predstavljaju najvažnije poslovne tajne društva jer se upravo na tim ciljevima zasniva konkurentska sposobnost njihovih poduzeća. Vezivanje bonusa ili isplata u dionicama i dioničkim opcijama može biti javan podatak tek onda i kada se dotični ciljevi ispune, a ne u momentu ugovaranja kompenzacija ili za mandata. Otud je opradavan i održiv samo zahtjev da se javnosti podastru financijski pokazatelji poslovanja i novčani primici članova uprave, a o sadržaju i uvjetima ostvarivanja prava na nagrade koje obuhvaćaju menadžerski ugovori može se govoriti samo na razini načela i politika nagrađivanja u organizaciji kakve obično sadrže planovi dioničkih opcija i upravljanja financijskim resursima poduzeća”, kaže Čolaković. On ističe da članovi uprave moraju, kada steknu dionice ili aktiviraju dioničke opcije, učiniti dostupnim javnosti sve činjenice o stjecanju i prometu takvim vrijednosnicama. “U propisima burzovnog poslovanja i nacionalnim kodeksima korporacijskog upravljanja inzistira se na javnosti podataka o posjedu, načinu stjecanja i prometu dionicama društva koje su po bilo kojoj osnovi pod kontrolom članova uprave. Vrlo često se zabranjuje članovima menadžerskog tima da sudjeluje u kupoprodajama dionica društva ako i kada postoji vjerojatnost da bi mogli steći prednost zbog tzv. insajderskih informacija, a povrh toga se traži da svaku promjenu statusa nad dionicama društva moraju prijaviti NO-u ili deklarirati na službenim internetskim stranicama društva”, objašnjava Čolaković.

Prijaviti džeparac
Čolaković tvrdi da će Kodeks korporativnog upravljanja slijediti praksu kojom u Njemačkoj, primjerice, postoji obveza članova uprava da deklariraju sve transakcije iznad iznosa od 5000 eura godišnje. “Pet tisuća eura godišnje za njemačkog menadžera ravno je džeparcu pa bi limit ovdje mogao biti i znatno niži”, zaključuje Čolaković.