Stručni tim Instituta za oceanografiju iz Splita u suradnji sa međunarodnim znanstvenicima došao je do otkrića da su poplavu u Veloj Luci 1978. godine te 2003. kada je poplavljen Stari Grad na Hvaru, uzrokovali meteorološki cunamiji. Meteorološki cunamiji jesu vrsta cunamija koja svoje izvorište ima u atmosferi. Točnije, kod određenih atmosferskih uvjeta primjerice strujanja preko orografskih prepreka, vertikalnog smicanja vjetra, vertikalne konvekcije, nastaju težinski poremećaji (valovi) koji se mogu gibati preko mora. U određenim situacijama oni su vidljivi u polju tlaka zraka, i to u vidu izuzetno brzih promjena (i do 7-8 hPa u 30-tak minuta). Ako se gibaju određenom brzinom iznad plitkih obalnih područja, mogu pobuditi barotropne valove u moru čija je brzina širenja određena dubinom mora (na primjer brzina atmosferskog vala od 22 m/s je ekvivalentna brzini barotropnog vala u moru dubokom 50 m). U slučaju preklapanja brzina valova u moru i atmosferi valovi u moru bivaju multiplicirani (efekt zvan Proudmanova rezonanca prema teorijskom radu iz 1929). Tako nastali valovi topografski se pojačavaju kako se približavaju obali, te uz obalu kod ekstremnih situacija mogu doseći do jednog metra. No ako valovi pogode zaljeve, poput Vele Luke ili Splita, koji imaju period osciliranja sličan periodu stvorenih valova, te ako zaljev ima povoljnu batimetriju (odnosno veliki faktor pojačavanja), tada dolazi do tzv. obalne rezonance. Na krajevima zaljeva mogu nastati valovi visine i nekoliko metara. Ako je u tom području i mali plimni signal (kao što je u Sredozemlju gdje je uglavnom manji od 30-40 cm), te obalna infrastruktura nije prilagođena velikim promjenama razine mora, tada dolazi do poplava i šteta u tim tzv. vrućim točkama.

“U Jadranu su u posljednjih nekoliko desetaka godina zabilježene dvije izrazite epizode meteoroloških cunamija, i to u Veloj Luci u lipnju 1978. godine te u Starom Gradu u lipnju 2003. godine. Prva epizoda je bila popraćena valovima amplitude do oko 3 metra i perioda oko 15 minuta, koji su poplavili velik dio Vele Luke i uzrokovali velike štete, dok je Starogradska epizoda bila nešto slabija te su poplavljena manja područja no istovremeno su uništeni nasadi školjkaša u Zaljevu Malog Stona zbog jakih struja”, kaže Ivica Vilibić sa splitskog Instituta za oceanografiju. U Sredozemlju ovaj fenomen je, osim u Jadranu, dokumentiran na Balearskim otocima (Menorca), Malti i jugozapadnoj obali Sicilije te Grčkoj, a u svijetu je zabilježen u Japanu (Zaljev Nagasaki) – 1979. godine je val iznosio gotovo 5 metara usmrtivši tri osobe, u Kini, Novom Zelandu, Baltičkom moru, Argentini te Velikim Jezerima – 1954. godine je tzv. “plimni val” uzrokovao poplavljivanje Chicaga i drugih gradova usmrtivši više od sedam osoba.“Ovi valovi mogu se klasificirati kao cunamiji zato što im je fizika (dinamika) širenja i inundacije (obalnog uspora) gotovo ista, a jedino se razlikuju u izvorištu”, kazuje Vilibić. Isto tako postoje i tzv. potresni cunamiji i klizišni cunamiji (odron velike količine zemlje i kamenja), čija međusobna razlika jest samo u izvorištu, dok im je istovjetna dinamika širenja i inundacije. “Motivacija za ovaj znanstveni rad je nastala zbog toga što velik broj eksperata za cunami nije prihvaćao samu terminologiju “meteorološki cunami”, koja je sad objašnjena i verificirana te znanstveno obrađena”, zaključuje Vilibić.