Energetika je u Hrvatskoj u modi, i to je definitivno dobra vijest za sve koji rade u tome sektoru, ali i one koji shvaćaju koliko je taj sektor zapravo bitan.

A jako je bitan. Energija je komponenta ugrađena u svaku uslugu ili robu koja se u Hrvatskoj proizvede, pa je stoga sigurnost opskrbe cjenovno prihvatljivom energijom rudimentarni faktor konkurentnosti cjelokupnog gospodarstva. Danas kad je hrvatsko društvo u posvemašnjoj histeriji oko privlačenja i realizacije investicija, odnosno postizanja gospodarskog rasta, korisno je prisjetiti se da primarna svrha investicija u energetici nije generiranje gospodarskog rasta,odnosno da ulaganja nisu svrha sama sebi. Ta svijest iznimno je bitna s obzirom na euforiju koja posljednjih mjeseci postoji oko nekih energetskih projekata kji su još donedavno bili u depresiji.

Dobar primjer toga je projekt terminala za ukapljeni plin (LNG) na Krku, koji je eskalacijom ukrajinske krize i pogoršanjem odnosa Rusije s Europskom unijom doživio pravi Uzlet. Još donedavno činilo se kako taj projekt s obzirom na relativno slabu tržišnu konkurentnost ukapljenog plina u odnosu na ruski plin iz cjevovoda nema osobitu perspektivu. Ipak, propašću ruskog projekta Južni tok, krčki terminal posato je zanimljiv za cijeli niz srednjeeuropskih država kao infrastruktura za diversifikaciju opskrbe tim strateški važnim energentom. Ipak, tu diversfikaciju, odnosno sigurnost opskrbe koja iz nje proizlazi, treba i platiti, a dosad još nitko od načelno zainteresiranih nije taj interes podupro i konkretnim financijskim obećanjem.

Ne znači da uskoro i neće, no vrlo je bitno da u ovom projektu zadrži svoje noge čvrsto na zemlji. Neosporno je interes Hrvatske da se ovaj projekt realizira, no iz perspektive Hrvatske on nije nužan za osiguranje opskrbe plinom. Utoliko, Hrvatska u njegovoj realizaciji mora imati proaktivnu ulogu, no bez preuzimanja ikakvih troškova ili rizika koji iz projekta proizlaze. Ukoliko je terminal interes Europske unije i okolnih država, primjereno je i da one preuzmu financijski hazard njegove realizacije. Hrvatske nema nikakvog razloga preuzimati taj teret i investicijskim troškom dodatno opterećivati potrošače plina u Hrvatskoj. Nažalost, u bližoj prošlosti smos e već nekoliko puta mogli uvjeriti kako nepromišljene investicije u konačnici rezultiraju većom cijenom energenata, a konzekventno čak i nesigurnijom opskrbom.

Dakle, upravo suprotnim rezultatima od onih koje bi trebalo postići. Utoliko, poruka je jasna. Energetske investicije na svim poljima Hrvatskoj su potrebne, no isključivo investicije koje imaju jasno izraženi tržišni potencijal. Dakako, postoje i oni projekti čija se važnost ne mjeri u tržišnim, već u strateškim i sigurnosnim kategorijama, no takve projekte netko treba platiti. Prije nego što odlučimo hoćemo li ih realizirati bitno je jasno i javno reći tko će platiti, koliko će platiti i zašto će platiti.