Na početku svake godine poduzetnici ističu najvažnije probleme tj. nade, što žele promjeniti.

Posljednjih godina uvijek i neizostavno se ističe nelikvidnost. Običnim rječnikom to je stanje kad se ne može likvidno, tekuće plaćati u rokovima. Naravno novčano. Novac se, naime, sve češće nužno ne podrazumijeva, kao sredstvo plaćanja. Normalna nelikvidnost postoji svuda, ali hrvatsko gospodarstvo ovdje možda čak obara rekorde. Neplaćanje računa je hrvatska bolest. To se ne događa u drugim zemljema koje su prošle ili prolaze recesiju. Kod nas kasne s plaćanjem veliki, srednji i mali. Kasne oni kojima nedostaje novac i oni kojim novac ne nedostaje. Neki samo beskamatno kasne, a neki na kraju idu u predstečaj ili stečaj. Samo mi imamo zadužnice radi blokade – svih računa.

Samo mi imamo posebne prekršajne kazne za kašnjenje čak do jedan milijun kuna. Mi smo uveli po direktivi Europske unije i dodatnih 40 eura na kašnjenje (što nitko ne primjenjuje). Mi smo ograničili slobodnu volju poduzetnicima kako bi ugovarali rok plaćanja na 60 dana. Mi smo objavili registre poreznih dužnika i poslodavaca dužnika. Mi smo uveli masovno restrukturiranje (lijep naziv za predstečaj) i uveli ga čak kao obvezu. Sve smo to napravili da bi uveli disciplinu u plaćanju. Jesmo li uspjeli uvesti disciplinu i riješiti nelikvidnost? Gospodarstvenici su rekli ne. I dalje imaju isti problem – nelikvidnost.

PDV se trebao plaćati u roku
Gdje je tu PDV? Većina poduzetnika sada ima pravo iskoristiti "povoljnost", ako im nije plaćeno u zakonskom i razumnom roku od 60 dana da više ne moraju u tom roku platiti PDV. Je li to mjera u smjeru discipline plaćanja ili u smjeru oprosta u kašnjenju? Do sada se vrlo velik oprez davao poreznom dugu s naslova PDV. Zato što je to porezni dug koji se odmah pokazuje. To je dug koji može porezna uprava brzo uočiti i reagirati. To nije dug u godišnjoj dinamici kao npr. porez na dobit. Sada mnogi neće imati taj oprez. Izdavat će račune bez rizika od brzog poreznog duga. Povećati će se na kraju i broj konačno neplaćenih računa. S druge strane, dužnik koji nije platio račun ipak može od države tražiti odbitak pretporeza po tom istom – neplaćenom računu tj. za taj PDV. Takvo je tumačenje porezna uprava bila izdala za tzv. obveznike R-2. U više navrata sam predlagao uvođenje PDV-a i u druge zakone kao kriterij za rješavanje neplaćanja.

Na kraju je 2013. godine prihvaćen moj prijedlog i u Zakon o parničnom postupku je unešeno da onaj dužnik koji je sebi odbio PDV ne može na sudu tvrditi da nije dužan platiti račun. Da, do tada je bilo vrlo "normalno" na sudu tvrditi da niste dužni platiti račun, iako ste po tom računu "povukli" od države PDV. Sudovi su držali da to nije njihov problem. I nije bio, jer ni jedan zakon to nije uređivao. Tada su sudovi i porezna uprava bili dva svijeta. PDV je trebao biti pravi kriterij tko je solidan u poslovanju, PDV se trebao plaćati u roku, ako ga je dužnik sebi priznao, možda i prije neto dijela računa. Sada se krenulo u smjeru legaliziranja kašnjenja u plaćanja PDV-a. Na način koji je neobično selektivan (3 milijuna kuna). Jedan argument vjerovnika prema dužnicima je sada otpao. 

Hoće li dužnici plaćati brže?
Argument da je potrebno platiti račun (i zato) da vjerovnik ne bi imao dug PDV-a. Pri tome, korisno se sjetiti da se vrlo često radi o tzv. malim vjerovnicima koji su taj argument iznosili tzv. velikim dužnicima. Pitanje roka za plaćanje poreza ne mora nužno biti stvar ugovorne volje, to može i treba biti i zakonom određeno. Sada je taj rok određen na način – kad ga dužnik plati vjerovniku, vjerovnik je dužan platiti državi. Dakle rok je – kad dužnik plati. To je sada pravilo za jedan velik broj poduzetnika, ostalo su iznimke. Naravno da se išlo u cilju kako bi se malima olakšao porezni teret i smanjio njihov rizik naplate računa. Hoće li im zbog toga dužnici (veliki) brže plaćati?

Možda i ne. Vidjet ćemo što će reći analize 2016. godine koliko je skraćen rok plaćanja vjerovnicima čiji su prihodi manji od tri milijuna kuna. Koliko će se time povećati naplativost njihovih potraživanja.  Može li se to sada ispraviti? Može, možda na način da se poreznom obvezniku koji nije platio PDV svom vjerovniku, ne prizna PDV kao pretporez. Ili na bilo koji drugi način, koji će afirmirati kulturu urednog plaćanja dugova. Ili možda tako da svi, mali i veliki plaćaju jedni drugima makar samo PDV u roku od 60 dana. To je moguće, ali samo ako bi tako bilo zakonom određeno.

Povjerenje i savjest 
Na temelju povjerenja i savjesti to nije realno. Tada bi plaćali i račune u tom roku. Rijetki bi tada bili toliko hrabri platiti samo PDV, a ostati u dugu za neto dio računa. Rijetki bi mogli objektivno opravdati da su imali novaca samo za PDV. Ne može naručiti robu ili uslugu onaj koji ne zna s kojim novcem će naručeno platiti. U roku koji je sam ugovorio. Osobito, ne bi smio naručiti robu ili uslugu onaj koji ne može ili nije spreman platiti makar porez svom vjerovniku po tom računu u razumnom roku, npr. 60 dana.  

Budućnost uz AI

Kako AI mijenja tržište rada i hoće li AI vještine biti novi kriterij u zapošljavanju?

Održivo upravljanje kulturnim prostorom

Nova inovacija na tvrđavama: Šibenik predvodi digitalnu renesansu baštine