Jedna crtica iz života ilustrira generalno problematičnu razinu nepoznavanja izvansudskih načina rješavanja sporova. Čak i kad su u pitanju pravnici.Žalio se jedan bivši student, pravnik u većoj građevinskoj tvrtki, svojem profesoru Pravnog fakulteta kako se muči s dugim sudskim postupcima protiv više poslovnih partnera. Profesor ga upita zašto ne ugovori arbitražu kad je ona brži put do pravorijeka, a korporativni pravnik s 30-ak godina iskustva reče: “A što je to?”. Zgromljen pitanjem, profesor ga opskrbi materijalima. Nakon što je sve proučio, pravnik zaključi: “U slučajevima u kojima se čini da tvrtka ima izglede dobiti spor, nastojat ću ugovarati arbitražu, no tamo gdje postoji šansa da tvrtka duguje, ipak ćemo ugovorati nadležnost redovnog suda”. Ostavi li se po strani poslovni nemoral (koji je loš motiv za ugovaranje arbitraže, jer je ona kao opcija rezervirana za one koji žele brz i kvalitetan izlaz iz sporne situacije, da bi potom i dalje nastavili poslovnu suradnju), ta crtica je važna jer pokazuje koliko veliko neznanje u Hrvatskoj i danas vlada kad je u pitanju arbitraža. Ako čak i neki pravnici nisu za nju čuli, možemo samo spekulirati o malom broju njihovih pretpostavljenih iz drugih struka koji znaju za njezine prednosti. Upravo je nepoznavanje arbitražnih prednosti pred redovnim sudovima razlog manjka interesa kod privatnih poduzetnika, a što se državnih tvrtki tiče, poznato je da one redovito, u poslovima sa stranim kompanijama, pristaju na ugovoranje samo stranih arbitraža.

U takvom okruženju zagrebačka arbitraža riješi i do 70-ak predmeta godišnje. U isto vrijeme, na međunarodnom tržištu arbitražnih usluga, etablirani arbitražni centri imaju na svojim listama i nemali broj istih onih hrvatskih arbitara koji mnogo rjeđe imaju priliku suditi pri zagrebačkoj arbitraži. Iako, barem što se tiče njihove stručnosti, nema razloga da bude tako. Nema logičnog opravdanja da hrvatski arbitri budu kod kuće, onda kad sude na Stalnom izabranom sudištu, gledajući po broju predmeta u kojima su angažirani, toliko podcjenjeni u odnosu na njihov angažman kad sude kao arbitri izabrani od strane mahom hrvatskih državnih poduzetnika s lista stranih arbitraža. Između logične opcije za javna poduzeća koja realiziraju velike infrastrukturne projekte da ugovoraju usluge zagrebačke arbitraže i navike da se za tu svrhu i dalje koriste strani arbitražni centri od onog u Beču nadalje, nalazi se nesavladiva prepreka – mentalni sklop političara i uprava koje imenuju, a njega je najteže mijenjati. Pritom sve razloge zbog kojih bi se i privatni sektor trebao promptnije okretati arbitražnom rješavanju sporova u Zagrebu, počinju uvažavati tvrtke iz regije. Na strani zagrebačke arbitraže nalaze se brzina, kompetentost, povjerljivost postupka te konačnost i pravomoćnost pravorijeka protiv kojeg nema ni žalbe ni revizije. Stoga mađarske, talijanske, slovenske, srpske i bosanskohercegovačke tvrtke sve više ugovaraju zagrebačku arbitražu. Ponašaju se tržišno i za nižu cijenu dobivaju istu kvalitetu. To mjerilo mora početi rukovoditi i hrvatske kompanije, bile državne ili privatne.