Italija se trenutno nalazi u recesiji s trostrukim dnom. No u taj položaj se nije dovela sama. Naravno da je dugogodišnja silazna putanja talijanskog gospodarstva odraz nesposobnosti njezinih čelnika da se suoče s gubitkom konkurentnosti, ali taj propust dijele brojne druge europske države.

Kada je u četvrtom tromjesečju 2007. izbila financijska kriza, talijanski BDP sunovratio se za sedam posto, zatim se popravio za tri posto, ponovno pao za pet posto, oporavio se za bijednih 0,1 posto te se konačno u prvoj polovici ove godine opet spustio za 0,3 posto. Sve u svemu, u posljednjih sedam godina talijanski BDP snizio se za devet posto.Nadalje, industrijska proizvodnja sunovratila se za zapanjujućih 24 posto. Isključivo zahvaljujući ustrajnoj inflaciji talijanski je nominalni BDP ostao konstantan. Nezaposlenost u državi popela se na 12 posto, dok se postotak mladih koji se ne školuju uspeo na vrtoglavih 44 posto.Italija je pokušala spriječiti ovo gospodarsko stezanje povećanjem javnog duga. S obzirom da Europska središnja banka i međudržavne operacije spasa održavaju kamate niskima, talijanskom javnom dugu omogućeno je povećanje za čitavu jednu trećinu od konca 2007. do proljeća 2014.

Političke kočnice 
Novi talijanski premijer Matteo Renzi obznanio je namjeru poticanja rasta. No ono što doista namjerava je gomilanje novih dugovanja. Točno je da zaduživanje potiče potražnju, no ta vrsta potražnje umjetna je i kratkog vijeka. Italija može ostvariti održivi rast jedino ako joj privreda ponovno postane konkurentna, a to se u eurozoni može postići samo na jedan način: smanjenjem cijene roba u odnosu na cijene konkurenata iz eurozone. Ono što je Italiji polazilo za rukom devalvacijom lire sada se mora pokušati ponoviti takozvanom realnom deprecijacijom. Razdoblje niskih kamata koje je uslijedilo nakon odluke o uvođenju eura iz 1995. potaknulo je stvaranje golemog kreditnog balona u južnim državama eurozone, a koji se održao sve do kraja 2013. U tom razdoblju Italija je u odnosu na svoje trgovinske partnere iz eurozone poskupjela za 25 posto. Sedamnaest postotnih bodova toga poskupljenja može se opravdati višom inflacijom, a osam revalvacijom lire provedenoj prije uvođenja eura.

U usporedbi s Njemačkom, Italija je poskupjela nevjerojatnih 42 posto više. Upravo je ovaj cjenovni diferencijal pravi problem Italije. Za ovu državu nema drugog rješenja doli ispravka te neravnoteže putem realne deprecijacije. No to je lakše reći nego učiniti. Poskupljenje gotovo nikada ne predstavlja stvarni problem. Pojeftinjenje ili postupni rast cijena sporiji od poskupljenja u konkurentnim zemljama tegoban je i obeshrabrujući proces. Čak i uspiju li sindikati sporne zemlje osigurati takve mjere kroz poravnanja plaća, to bi značilo da će dužnici zapasti u nevolje jer su se zaduživali pod pretpostavkom nastavka trajanja razdoblja visoke inflacije. Dakle, u tom slučaju brojni bi poslovni subjekti, kao i pojedinci bankrotirali. Kako dezinflacija ili deflacija vodi kroz trnje prije same obnove konkurentnosti, opravdana je sumnja u to koliko su političari sposobni zadržati se na ispravnom putu.

Zablude političke elite 
Bivši talijanski premijer Silvio Berlusconi ovaj je problem želio riješiti povlačenjem Italije iz eurozone i devalvacijom nove valute. Mario Monti, koji je naslijedio Berlusconija pokušao je provesti realnu deprecijaciju uvođenjem jače fleksibilnosti na tržište rada s ciljem da primora sindikate na ustupke vezano uz plaće. No Montijeva nastojanja svela su se na ništicu. Enrico Letta, koji je uslijedio za Montijem, nije imao jasnu koncepciju reforme, a naslijedio ga je karizmatični Renzi. Međutim, premda Renzi troši puno verbalne energije na gospodarstvo, zasad nije pokazao ni trag naznake da shvaća narav talijanskih problema. U tome nije usamljen. Gotovo cijela europska politička elita i dalje slijepo vjeruje da Europa boluje od financijske krize i krize povjerenja. O temeljnom manjku konkurentnosti uopće se ne raspravlja jer je to problem koji se ni ne može riješiti raspravama. 

© Project Syndicate, 2014.