Inicijativa o globalnim tržištima s bazom u Chicagu periodično provodi istraživanje mišljenja skupine vodećih akademika ekonomista različitih političkih uvjerenja o aktualnim pitanjima. U najnovijem krugu ankete ispitivalo se stajalište o tome je li plan poticaja američkog predsjednika Baracka Obame doprinio smanjenju nezaposlenosti u Sjedinjenim Američkim Državama. 

Slaganje oko kontroverzi
Poznat pod službenim nazivom Zakon o američkom oporavku i obnovi ulaganja iz 2009. godine, ovaj plan pokriva državnu potrošnju više od 800 milijardi dolara na infrastrukturu, obrazovanje, zdravstvo i energiju, kao i porezne poticaje te raznorazne socijalne programe. Počeo se provoditi usred gospodarske krize te tako predstavlja tipičnu keynezijansku reakciju.Ekonomisti su se gotovo jednoglasno složili. Trideset šest od trideset sedam vrhunskih ekonomista koji su ispunili anketu izjavilo je kako je plan uspješno izveden u pogledu obećanog cilja smanjenja nezaposlenosti. Ekonomist Justin Wolfers sa Sveučilišta u Michiganu pozdravio je taj konsenzus u svojemu blogu na stranici New York Timesa.

Žučljiva javna rasprava o učinkovitosti fiskalnog stimulusa, požalio se, otišla je u sasvim suprotnom smjeru od onoga čega su stručnjaci svjesni i oko čega se slažu. Zapravo se ekonomisti slažu oko puno toga, a neka od tih pitanja su kontroverzna u političkom smislu. Ekonomist Mankiw s Harvarda još je 2009. napravio popis nekolicine njih. Sljedeći prijedlozi tada su uživali potporu najmanje 90 posto ekonomista: uvozne pristojbe i kvote nepovoljno utječu na opću gospodarsku dobrobit, kontrola najma umanjuje dostupnost stambenih nekretnina, plutajući valutni tečaj osnova je za uspješan međunarodni monetarni sustav, SAD ne bi trebao poslodavcima ograničiti izvoz poslovanja u inozemstvo, te posljednje, fiskalna politika potiče privredu u situacijama kada zaposlenost ne ostvaruje maksimum.

Proturječni prijedlozi 
Spomenuti konsenzus oko tolikog broja važnih pitanja u prilično je oštrom kontrastu s percepcijom javnosti koja glasi da se ekonomisti jako rijetku slažu oko bilo čega. Slavan je prijekor Georgea Bernarda Shawa: "Da sve ekonomiste položimo jednoga uz drugoga, ne bi došli do zaključka". Frustriran proturječnim i ograđenim prijedlozima svojih savjetnika, bivši američki predsjednik Dwight Eisenhower navodno je jednom zatražio "jednorukog ekonomista".Nije upitno kako postoje brojna pitanja s područja javne politike oko kojih ekonomisti vode gorljive rasprave. Kolika bi trebala biti najviša stopa poreza na dohodak? Treba li povisiti minimalnu plaću? Treba li fiskalni deficit smanjiti povećanjem poreza ili rezanjem potrošnje? Potiču li patenti inovativnost ili je onemogućuju?

Kada je riječ o ovim i nizu drugih pitanja, ekonomisti su obično sjajni u sagledavanju obje strane medalje te sam siguran kako bi istraživanje mišljenja o njima otkrilo kako konsenzus gotovo uopće ne postoji. Konsezus među ekonomistima nastaje i iz dobrih i iz loših razloga. Katkad je taj konsenzus sasvim bezazlen, kao kada se ekonomisti slože da se uloga i važnost poticaja zanemaruju na vlastitu štetu. No bi li se toj tvrdnji itko usprotivio? Ponekad se konsenzus veže uz određenu epizodu i temelji na dokazima prikupljenima nakon eskalacije situacije: da, sovjetski gospodarski sustav bio je krajnje neučinkovit, da, Obamin fiskalni stimulus iz 2009. jest doprinio smanjenju nezaposlenosti.No kada dođe do konsenzusa oko univerzalne primjenjivosti nekog modela čije će ključne postavke u mnogobrojnim situacijama neminovno biti narušene, tada dolazi do problema. 

Zavodljive izjave
Razmotrimo pomnije neka gorespomenuta područja na kojima postoji opće slaganje. Tvrdnja da trgovinska ograničenja ugrožavaju gospodarsku dobrobit neupitno se ne odnosi na sve situacije te se krši u određenim uvjetima, kao što su vanjska zbivanja na koja se ne može utjecati ili povećan povrat od prodaje. Štoviše, ova prepostavka zahtijeva od ekonomista vrijednosne prosudbe i izražavanje distribucijskih učinaka, što je bolje prepustiti izbornom tijelu. Slično tomu, pretpostavka da kontrola najma umanjuje dostupnost stambenih nekretnina pokazuje se pogrešnom u uvjetima nesavršene konkurencije.

A tvrdnja kako plutajuće valutne stope osiguravaju učinkovitost sustava počiva na pretpostavkama o funkcioniranju monetarnog i financijskog sustava koje su se pokazale problematičnima u praksi te zbog toga smatram da bi iz istraživanja mnijenja na tu temu danas otkrili kako za navedenu tvrdnju nema puno podrške. Možda se ekonomisti češće slažu da su određene pretpostavke dominantnije u stvarnom svijetu. Ili misle da "u prosjeku" neki model ili skupina modela ostvaruju bolje rezultate od drugoga ili drugih. Čak i ako je tomu tako, ne bi li kao znanstvenici trebali svoju potporu ukrasiti odgovarajućim utocima? Ne bi li se trebali zabrinuti zbog kategoričkih izjava poput ovih gore popisanih i mogućnosti da će one u bar nekim uvjetima zavarati i povući subjekte na pogrešan put?Problem počiva u činjenici što ekonomisti često pomiješaju neki model s onim pravim modelom. Kada do toga dođe, konsenzus nikako nije nešto čemu bismo se trebali veseliti. 

Lažni osjećaj sigurnosti
U tom slučaju slijedi jedna od dvije vrste neprilike. U prvoj verziji dolazi do previda, a tu je riječ o situacijama kada zbog rupa i mrtvih kuteva ekonomisti jednostavno nisu sposobni spoznati nevolje koje prijete u bližoj ili daljoj budućnosti. Najnoviji primjer toga je propust ekonomista da spoznaju opasnost stjecanja okolnosti uslijed kojih je došlo do izbijanja globalne financijske krize. Taj previd nije nastao zbog manjka modela za balone, asimetrične informacije, izobličene poticaje ili rizičnost banaka. Nastao je zato što su ti modeli bili zanemareni u korist modela koji su isticali učinkovitost tržišta. U drugoj verziji imamo pogrešku u smislu sklonosti, a tu je riječ o slučajevima kada ekonomisti zbog vlastite fiksacije na neki određeni model postanu suučesnici u provedbi politika i mjera čiji bi neuspjeh trebali moći unaprijed predvidjeti.

Građevinski sektor

Kako se tvrtke mogu zaštititi od nestabilnosti tržišta energije? Jednostavno je

INOVACIJA

Ovo smo oduvijek željeli: Zubarska stolica koja pruža vrhunsko wellness iskustvo   

U ovu kategoriju spada slučaj kada su ekonomisti zagovarali neoliberalni "washingtonski konsenzus" te financijsku globalizaciju. U oba slučaja ekonomisti su ozbiljno zanemarili komplikacije drugog reda, kao što su vanjski utjecaji u pogledu učenja te slabost institucija, zbog kojih su nastale prepreke koje su onemogućile reforme, ili čak uzrokovale sasvim suprotne učinke. Neslaganja među ekonomistima sasvim su zdrava stvar. Ona odražavaju činjenicu da se ova disciplina sastoji od najraznolikijih modela, da spajanje modela sa stvarnošću nije egzaktna znanost te da u tome postoji puno mjesta za pogreške. Za javnost je bolje da bude upoznata s tim nesigurnostima nego da je se uljuljka u lažni osjećaj sigurnosti temeljen na dojmu o postojanju neupitnih činjenica i znanja.

© Project Syndicate, 2014.