Državni proračun za 2007. trebalo je strukturirati tako da ima više kratkoričnijih projekata s kraćim rokom povrata investicija. To je temeljna zamjerka Vladinu prijedlogu državnog proračuna za 2007. dr. Željka Lovrinčevića, koji osporava Vladi što ne ide u restrukturanje brodogradnje, željezara i drugih velikih sustava te s financijskom zadrškom provodi reforme u zdravstvu i školstvu. Umjesto rješavanja tih problema i jačanja privatnog sektora, Lovrinčević kaže da država i dalje planira znatnu investicijsku aktivnost (udjel od 30 posto u BDP-u) i prodaju imovine, a rak-rana se polako širi. Kritika se svodi na što je privatni sektor dobrim dijelom naslonjen na poslovanje s državom koja svoje tvrtke nerestrukturira, to znači da može biti upitna i perspektiva privatnog sektora. Tako ritam gospodarskih aktivnosti daje nerestrukturirani državni sektor, a Hrvatska se i dalje rješava nacionalnih strateških sektora da bi ulagala u projekte koji imaju dugi rok povrata i općenito nisku stopu povrata. Pritom ne kreira okruženje privatnom sektoru da uzme dovoljno maha i preuzme ulogu generatora razvoja od države. “U razdoblju koje je pred nama država će imati dominantnu ulogu u gospodarstvu, a ostaju problemi korupcije i loše uprave”, kaže Lovrinčević koji zaključuje da će se hrvatska ekonomija i dalje kretati nezavisno od ciklusa u EU. “Ako ekonomija raste ili pada u EU, Hrvatska oscilira autonomnim ritmom. Dok gospodarstva Mađarske, Češke ili Slovačke osciliraju u skladu s ciklusima EU, jer većinom izvoze u EU, Hrvatska egzistira sama za sebe. Naše gospodarstvo se ne uklapa u europski ritam i potražnju, već vozi prema autonomnom ritmu koji diktira država investicijama. Vozi prema ritmu jugoistočnih europskih tržišta, pa se sve više specijaliziramo za izvoz na ta ”meka tržišta”, tvrdi Lovrinčević. Iako Sanaderovoj vladi priznaje što je konsolidirala javne financije povećanjem poreznih prihoda, u osnovi Lovrinčević problematizira izvore prihoda i održivost ritma visokih dugoročnih investicija države jer, kako kaže, pokazuje se da privatni sektor ne hvata ritam s europskim gospodarstvom.

Rizik uoči izbora

Iako u izbornoj godini nije realno očekivati da će Vlada pristati na politički rizik koji nosi restrukturiranje brodogradnje, prema Lovrinčeviću, to je neodgodivo. “Taj je trošak postao toliko težak da se ne može kompenzirati stalnim investicijskim projektima dugoročnog karaktera. Dio privatnog sektora vezan je za sustave koji nemaju persektive jer Vlada ne otvara ta pitanja nego ih odgađa. Kad ti sustavi prestanu egzistirati, neće se naći samo država u problemu sa zbrinjavanjem ljudi nego i privatni sektor koji je nastao na poslovanju tih velikih državnih sustava, razni dobavljači i kooperanti”, kaže Lovrinčević.