Kao i pojedinci, korporacije i druge privatne tvrtke koje se oslanjaju na bankrot kako bi smanjile prekomjerni dužnički teret, i državama ponekad treba uređeno strukturiranje ili smanjenje duga. Međutim, trenutna argentinska pravna saga sa "zadržanim vjerovnicima" pokazuje da je međunarodni sustav restrukturiranja nacionalnog duga možda zakazao. Pojedinci, tvrtke ili vlade mogli bi završiti s previše duga zbog nesreće, loših odluka ili spoja tih dvaju elemenata. 

Neodrživi dužnički teret
Ako dobijete hipoteku te potom ostanete bez posla, nemate sreće. Ako vam dug postane neodrživ zato što ste previše pozajmili radi dugih ljetovanja ili kupnje skupih uređaja, krive su vaše loše odluke. Ista stvar vrijedi i za korporacije: neke nemaju sreće pa im poslovni planovi propadnu, a drugi se previše zaduže kako bi pretjerano plaćali svoje osrednje menadžere. Nesreća i pogrešno ponašanje (politike) također mogu dovesti do neodrživog dužničkog tereta vlada.

Ako se uvjeti trgovine (cijena izvoza) neke države pogoršaju te nastupi dugotrajna recesija, prihodovna osnova te vlade može se smanjiti, a njezin dužnički teret postati prekomjeran.No neodrživi dužnički teret može biti i rezultat zaduživanja radi pretjerane potrošnje, neprikupljanja dovoljno poreza i drugih politika koje potkopavaju potencijal gospodarstva za rast. Kad je dužnički teret pojedinca, tvrtke ili vlade previsok, pravni sustav mora omogućiti uređene metode da se dug svede na održivu razinu (bliže potencijalnom dohotku dužnika). Ako je prelako proglasiti bankrot i tako smanjiti dužnički teret, to dovodi do moralne opasnosti jer dužnici dobivaju poticaj da se upuste u loše ponašanje.

No ako je preteško restrukturirati i smanjiti dugove kad nesreća dovede do neodržive razine duga, loše se piše i dužniku i vjerovnicima, kojima je bolje kada se sanira smanjeni udio duga nego kad dužnik proglasi bankrot. Nije lako naći pravu ravnotežu. Formalni pravni režimi bankrota za pojedince i tvrtke s vremenom su se razvili s tim ciljem. S obzirom na to da ne postoji formalni režim bankrota za vlade (iako je Anne Krueger, tada zamjenica čelnika Međunarodnog monetarnog fonda, to predložila prije više od deset godina), tvrtke su se morale oslanjati na tržišni pristup kako bi riješile prekomjerne dužničke probleme. Slijedeći taj pristup, država nudi zamjenu starih obveznica za nove obveznice s nižom nominalnom vrijednosti i/ili nižim kamatama na plaćanje s duljim rokovima dospijevanja. 

Tržišni pristup dugu
Ako većina ulagača prihvati tu ponudu, restrukturiranje se odvija uspješno. No to upućuje na ključni problem: i dok stečajni sud može prisiliti vjerovnike koji su blizu bankrota da prihvate tu ponudu razmjene ako je velika većina vjerovnika tako postupila (takozvano "stezanje"), tržišni pristup nekim vjerovnicima omogućuje da i dalje drže dug i tuže radi isplate u cijelosti. Upravo su zato u posljednjih deset godina vlade zamijenile tržišni pristup ugovornim pristupom koji rješava problem zadržavanja duga uvođenjem klauzula o kolektivnom djelovanju, koji može stegnuti vjerovnike i vezati ih uz uvjete koje je prihvatila većina vjerovnika. Te su klauzule postale uobičajene u državnim obveznicama, ali ih nisu imale obveznice koje je Argentina izdala prije 2001., kada je došlo do krize.

Iako je 93 posto argentinskih vjerovnika prihvatilo nove uvjete za svoje obveznice 2005. i 2010. u dvjema ponudama zamjene, malena je skupina suzdržanih vjerovnika tužila Argentinu u SAD-u te zahvaljujući nedavnoj presudi Vrhovnog suda SAD-a, sada imaju pravo na punu isplatu. Odluka američkog suda opasna je iz dva razloga. Prvi je razlog što je sud po prvi put presudio da država ne može dalje plaćati onim vjerovnicima koji su prihvatili veliko smanjenje svojih potraživanja dok se zadržane obveznice ne isplate u cijelosti. Zašto bi bilo koji budući vjerovnik koji ima koristi od uređenog restrukturiranja glasovao za to ako samo jedan zadržani vjerovnik može blokirati nova potraživanja? Drugi je razlog taj što, ako se zadržane obveznice isplate u cijelosti, većina vjerovnika koja je prihvatila veliko smanjenje potraživanja može također zatražiti punu isplatu.

Kolektivno djelovanje 
Ako do toga dođe, dužnički bi teret države ponovno naglo porastao, postao neodrživ i prisilio vladu – u ovom slučaju Argentinu, koja sanira većinu vlastitog duga – da ponovno proglasi bankrot u odnosu na sve vjerovnike. Uključenje klauzula o kolektivnom djelovanju u nove ugovore o obveznicama može pomoći drugim državama da u budućnosti izbjegnu problem zadržavanja. No čak i klauzule možda ne mogu u potpunosti pomoći jer su osmišljene tako da manji broj zadržanih vjerovnika i dalje može spriječiti uređeno restrukturiranje. Treba uvesti super klauzule o kolektivnom djelovanju (iako će trebati čitav niz godina da se uvedu u sve nove ugovore o obveznicama) ili međunarodna zajednica treba ponovno razmotriti MMF-ov prijedlog iz 2002. za službeni stečajni sud za državne dužnike. Ne smiju se dopustiti zadržavanja koja blokiranju uređeno restukturiranje koje donosi korist dužnicima i vjerovnicima. 

© Project Syndicate, 2014.

Financijska pismenost

Financijska pismenost: Znanje koje stvara sigurnu budućnost

softverska platforma

70 % organizacija imalo je sigurnosni incident zbog ispisa – što rade pogrešno