Europska unija je iskoristila donošenje svoga dugoročnog proračuna 2015.-2020. da dogovori reformu Zajedničke poljoprivredne politike (ZPP). Najnovija verzija ZPP-a omogućuje članicama Unije da u važnim dijelovima programa same formuliraju i unapređuju neke svoje nacionalne prioritete.

Hoće li Hrvatska tijekom spomenutog razdoblja iskoristiti svoju godišnju briselsku kuvertu od oko 3,2 milijarde kuna da postavi temelje širokog regeneriranja hrvatskog sela? Odgovor ćemo imati najkasnije do 1. kolovoza do kada hrvatska Vlada mora Europskoj komisiji predočiti ključne elemente svog nacionalnog plana provedbe koji će zatim biti obvezatan za Hrvatsku sve do kraja 2020. bez obzira tko u njoj vladao.Na žalost, tužna slika kontinuiteta krivog usmjerenja politike već se nazrijeva i to za cijelo dugo šestogodišnje razdoblje.

Ima naime naznaka da će daleko od očiju javnosti ministar poljoprivrede već na sjednici Europskog savjeta sredinom lipnja nagovijestiti da Hrvatska suštinski nastavlja katastrofalnim usmjerenjem politike potpore velikim proizvodnim jedinicima koja je Hrvatsku dovela u stanje prehrambene ovisnosti. Ta politika značajno odudara od naglaska na potpori malim i srednje velikim seljačkim gospodarstvima u politici mnogih iznimno uspješnih europskih zemalja poput na primjer bliske nam Austrije.

Dugi pregovori o ZPP-u
Ministarstvo poljoprivrede tvrdi kako mora nastaviti politiku subvencioniranja velikih jedinica jer da one proizvode preko dvije trećine hrane dok se pomoć malima smatra jednom vrsti socijale za puko preživljavanje. Zarobljeno u skupoj ideologiji prošlih vremena i ne shvaćajući velik proizvodni potencijal i važnost za ruralni okoliš malih i srednje velikih gospodarstava (ako ih se podrži na primjeren način), Ministarstvo pomaže održavanju industrijalizirane proizvodnje koja ima svoje prednosti veličine ali nema ni kapaciteta da prehrani Hrvatsku niti može očuvati i revitalizirati ruralni prostor. Sve veći udio velikih u sve manjoj proizvodnji hrane rezultat je kraha seljaka koji zemlju sili na sve veći neto uvoz, a to je voda na mlin velikim igračima jer su mnogi od njih i sami veliki uvoznici. Krajnji rezultat tih procesa je da prehrambena industrija gubi sirovinsku bazu, a cijeli se poljoprivredno-prehrambeni sektor ustalio kao sve teži negativan uteg u platnoj bilansi s inozemstvom i možda najvažniji strukturni čimbenik niskog rasta gospodarstva uopće.

Hrvatska je prehrambena ovisnost sada tako velika da na njoj godišnje gubimo 2 do 3 % potencijalnog rasta BDP-a a to je razlika između koliko-toliko uspješne i potpuno neuspješne ekonomije.O reformi su se posebice tijekom 2013. vodili dugi, a često i mučni pregovori i rasprave unutar i između  triju glavnih tijela EU. Stručni i interesni forumi država članica pomno su pratili te rasprave i upućivali primjedbe. Kada su krajem prošle godine dogovarani posljednji kompromisi na razini EU, popratili su ih u zemljama članicama demokratske rasprave i komentari koji su svjedočili o dobroj informiranosti i znanju kako će se dogovoreno odraziti na domaće uvjete proizvodnje. U Hrvatskoj su pak pregovaračke igre oko nove ZPP gotovo potpuno prešućene a javnost čak ni ne zna da li su i kako hrvatski predstavnici u njima sudjelovali tijekom početnih pola godine našega članstva. 

Prividna otvorenost 
No našu državnu administraciju, s njenim usađenim autoritarnim sustavom vrijednosti i zarobljenu u birokratskom formalizmu, očito ne zanimaju mišljenja van vlastitog kruga i raznih interesnih sprega. Medijski je ona, međutim, dovoljno osviještena da shvaća potrebu stvaranja barem privida otvorenosti, pripreme pravila po kojima će se u idućih šest godina u Hrvatskoj podijeliti gotovo 20 miljardi kuna mogu u tom pogledu poslužiti kao znakovit primjer.Nakon što je Europska komisija zatražila izvješća država članica o načinu provedbe novoga elastičnijeg ZPP-sustava, Ministarstvo poljoprivrede je početkom 2014. sa svoje tri specijalizirane agencije stvorilo radnu skupinu kako bi definirali hrvatsku inačicu novih pravila.

Umjesto da kreativno iskoristi prostor stvoren novim EU pristupom, skupina se, sudeći po bitnim odrednicama iznjedrenog prijedloga, usmjerila na uključivanje postojećeg sustava u nove fleksibilnije europske okvire. Samo Ministarstvo je potkraj travnja izvijestilo javnost da je "za najveći broj odluka (ono samo!) utvrdilo prijedlog rješenja prihvatljivih za Republiku Hrvatsku", a zatim otvorilo javnu raspravu u kojoj bi se "svi zainteresirani korisnici aktivno uključili u donošenje konačnih odluka o preostalim otvorenim pitanjima" (navodi sa službenog portala Ministarstva).

Labavljenje okvira
To isto Ministarstvo već dvije godine odbija raspravljati alternativne prijedloge skupine Živo selo kako regenerirati hrvatsko selo i ostvariti prehrambenu samodostatnost, opravdavajući to netočnom tvrdnjom kako je sve ionako uglavljeno ZPP-om. No i u trenutku kad labavljenje krutih okvira same ZPP otvara dodatne mogućnosti vlastitih inicijativa, Ministarstvo donosi najveći broj odluka u uskom birokratskom krugu, a zatim se taj način odlučivanja pokušava legitimirati otvaranjem formalne javne rasprave o preostalim pitanjima i tvrdnjom kako će se na taj način "zajednički utvrditi najprihvatljiviji hrvatski model sustava izravnih plaćanja u programskom razdoblju 2015.-2020."Zatvorene kancelarijske rasprave koje su prethodile "najvećem broju odluka" trajale su tri mjeseca, a za veliku javnu raspravu o "preostalim otvorenim pitanjima" ostavljeno je nešto više od mjesec dana. Koliko je pak marginalan privid važnosti koja se pridaje javnoj raspravi, pa i njenom naknadnom produljenju na zahtjev Udruge Život, za još dva tjedna, do 15. lipnja, proizlazi već iz činjenice da se već iduća dva dana nakon okončanja javne rasprave, 16.-17. lipnja, sastao Europski savjet ministara poljoprivrede da bi raspravljao o glavnim crtama nacionalnih ZPP-opcija.

ZELENO GOSPODARSTVO

‘Prihode od tradicionalne djelatnosti ulažemo u obnovljive izvore energije’

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Ono što je hrvatski ministar tamo mislio reći sasvim je sigurno utvrđeno prije završetka javne rasprave.Predstavnici Udruge obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava Život, koja je zagovarajući ideje Živoga sela iznijela zaokruženi alternativni program potpora, primljeni su doduše na dug razgovor na najvišoj razini Ministarstva – svakako hvalevrijedna novost – ali nije bilo ni zanimanja za neku načelnu raspravu o temeljnim strateškim odrednicama ni spremnosti da se učine dostupnima neki od najosnovnijih pokazatelja stanja. Udruga je, služeći se službenim podacima do kojih je mogla doći samo neformalnim putem (!), podnijela prijedlog kojim se u odnosu na prijedlog Ministarstva, neposredna plaćanja najvećim primateljima potpora smanjuju za otprilike jednu četvrtinu, a za preostalih 98% gospodarstava potpore povećavaju za između 8 i 20%. Težište potpora, tj. najveća relativna povećanja u odnosu na službeni prijedlog, usmjeruju se na gospodarstva s 20-30 ha zemljišta, kao najznačajnije nositelje nove koncepcije rasta u našim konkretnim uvjetima. 

Briga za uvozni lobi
S obzirom na dosadašnje postupke, malo je nade da najviše izvršno tijelo, Ministarstvo poljoprivrede, spozna potrebu novog pristupa problemima sela tijekom mjeseca i pol koji nas dijele od trenutka kada ga moramo pred Europom i formalno predstaviti. Ohrabruje činjenica da je predsjednik Sabora Josip Leko zatražio od Odbora za poljoprivredu da održi tematsku sjednicu na kojoj bi se razmotrili inicijative i prijedlozi Udruge OPG Hrvatske Život. Za hrvatsko je selo od neizmjerne važnosti da se ta rasprava ne pretvori u politikantsko prepucavanje nego da iznad stranačkih granica konačno ponudi izlaz iz prehrambene ovisnosti u koju nas je utjerala birokratska kratkovidnost i jedva prikrivena javna skrb za uvozni lobi.